Kino SC je sinoć za koncerta The Swansa bilo poprište koncerta kakvog u svojim koncertno-festivalskim putešestvijama još nisam doživio. I prije je bilo glasno, i prije je bilo mučno i teško, do razine tjeskobe, i prije je bilo ‘sjedilačkih’ koncerata, ali sve to, uz štošta drugo, sinoć je rezultiralo doživljajem zbog kakvog mi je drago da sam bio na koncertu.

Načelno, o Swansima sam znao ništa-do-sitno, premda sam se ponešto pripremao ususret koncertu. Zagrebačka ih publika voli – ovo im je, u raznim inkarnacijama, bio sedmi koncert, računamo li i Jarboe u Močvari 2009. godine, uz nastupe na neprežaljenom šibenskom Terraneu 2012. i riječkom Pogonu kulture 2017. Kao bend zaista posebnog izričaja, što riječ avangardno ne može dostojno opisati, imaju opravdani cult-following pa tako i među domaćom publikom. Nakon doživljenog, jasno je i zašto, premda koncert nije bio bez mana.

FOTO: Luka Antunac

Prva stvar je glasnoća koncerta – bilo bi dobro da je od organizatora došla prijateljska sugestija za nabavom jednokratnih čepića za uši. Ili još bolje, da su ih sami omogućili, premda je to trošak, dakako. To je dio audio-estetike benda i svojevrsni trademark, ali teško je procijeniti do koje će granice ići s obzirom na kulisu kino-dvorane i glasnoću benda. Druga stvar ide na račun publike. Mnogima je koncept numeriranih sjedala naprosto moždano prekompleksan zadatak za provariti pa je i sinoć bilo dizanja-spuštanja i „sad ću zvati organizatore“ Karen momenata kojem sam sinoć bio osobno podvrgnut premda su mlade dame bile u krivu. Treća stvar je nedostatak alkohola koji za ovakve koncerte mora biti pravilo, a ne nusprodukt individualne snalažljivosti (TIL: drinking bracelet flask), premda je ovo kolateralna žrtva izbora lokacije koncerta.

Kino SC kao prostor ima potencijal jer je dvorana velebna, ima dostatan kapacitet i izraženu akustiku – jučerašnji je koncert bio rasprodan, a kapacitet Kina je nešto više od 1000 sjedećih mjesta. Kroz povijest je imao širu primjenu osim kino-prikazivačkog prostora, premda sam dojma da ga se u posljednje vrijeme jako slabo koristi, a mogao bi biti alternativa za, recimo, Lisinski.

Swansi su u prostoru na nečem izgubili, a na nečem dobili. Performativna i ritualna priroda mantranja u kombinaciji sa zapovjednim vokalom frontmena Michaela Gire sjela je nešto kasnije, jer je u početku koncert bio prestatičan s obzirom na to da su svi sjedili. Doduše, treskanje sjedala i gmizanje zvukovnih vibracija kroz tijelo bio je dobrodošao dodatak. Ipak, micanje iz sredine reda, da bi se otišlo na WC, ispalo je nepraktično.

FOTO: Luka Antunac

U jednom je trenutku Gira pokrenuo stvar pozvavši publiku da priđe pozornici i da ustane. Puno je ljudi to i poslušalo, dok je dio ostao na sredini koju tvori prolaz, pa je ispalo kao da su u redu za pričest njegove noise-mise. Vizualno i idejno, neloš koncept jer je koncert tada prešao u dinamiku naizmjeničnog raspadanja i ponovnog sastavljanja, baš u skladu s glazbom.

A glazba – to je uistinu posebna kategorija. Još od prve stvari, The Beggar s ovogodišnjeg istoimenog albuma, povodom kojeg su se i otisnuli na turneju, shvatio sam s čime imam posla. Glazba Swansa je koloplet niza žanrova (ima tu noisea, industriala, eksperimentala i punk-rocka), povezanih i nepovezanih zvučnih kolaža i instrumentarija koji se pretapaju na, ponekad i nelogičan način. Ali u dobrom smislu, jer sve to sinoć je nekako dobro sjedalo. Lagano sam se mogao zamisliti u nekom settingu westerna (a-la Red Dead Redemption), a atmosferičnost i ambijentalnost svakako su forte benda.

Nema posebnog smisla navoditi setlistu, koja je pjesma išla kad – za mene je sve to osim očitih pauza bilo pretopljeno u jednu kompletnu cjelinu koja nadilazi pojam koncerta i prelazi u pojam iskustva, doživljaja. Gitare su distorzirane, stvaraju guste zvučne zidove, riffovi su repetitivni i hipnotični, a dinamika prelazi iz dijametralno suprotnih, nježnih i ambijentalnih pasaža do bučnih i eksplozivnih krešenda u jednoj sekundi. Otud dolazi snaga Gire kao frontmena koji se na trenutke ponaša kao dirigent zbora koji daje zapovijedi bendu, ali i kao predvodnik misala gestikulacijama i manirizmima, dubokim animističkim vokalom.

Premda sam vidio da su im pjesme izrazito dugačke i da su rijekom ispod 10-ak minuta, studijski je to sasvim druga priča od live iskustva. Mnogi su uronjeni u sjedala praktički kunjali prateći koncert, a druga krajnost su bili oni najhrabriji koji su u prednjim redovima headbangali. Dobro što ih Gira nije napao, budući da sam u pripremi prije koncerta čitao da mu to nije najdraža aktivnost publike, pa se i to događalo dok je bio mlađi, vitalniji i ne nužno normalniji.

FOTO: Luka Antunac

„Sudija sviraj kraj“, reče mi u prolazi kroz smijeh jedan poznanik, aludirajući da mu je, na koncu, već pomalo bilo dosta. Isti sam sentiment imao i ja, jer teško se pripremiti na dva i pol sata tarabanja po ušima, ma koliko god unaprijed napisano bilo da su im koncerti izrazito intenzivni. Iskreno, zadnjih pola sata sam proveo u iščekivanju kraja, uz jednu puš-pauzu. Naposljetku, nisam njihov fan premda sam dan nakon koncerta slušao, i svakako da ću ih slušati nadalje. Samo je bio takav dan, u kombinaciji s nedovoljnom pripremljenošću za iskustvo ovakve snage, dužine i glasnoće. Svaka fizikalna dimenzija mog bića sinoć je došla do granica izdržljivosti.

Ipak, bio bih izrazito nezahvalan i, na koncu, neprofesionalan prema organizatorima iz Hangtime Agencyja, da bih u negativnom tonu mogao završiti izvještaj koji to apsolutno ne zaslužuje. Popularnost Swansa može biti jasno svakom bedaku tko se našao među vibrirajućim zidovima SC-a. Zvukovno su slojeviti, moćni, bogati i zahtjevni, ali itekako uigrani unutar okvira za njih karakteristične nekoherentnosti. Sjedilački i, naposljetku sjedilačko-stajaći kombo dao je posebnu draž cijelom ovom iskustvu za koje sam zahvalan.

Swanse treba doživjeti, ali ne očekujte labuđi pjev.

FOTO: Luka Antunac

Odnosno, što reče Gira: „labudi su veličanstvena, prekrasna stvorenja užasnog temperamenta“ i u tome je suzdržano sve što bih, da sam planinski pustinjak, lakonski odgovorio putniku namjerniku s pitanjem treba li otići na njihov spektakl.