Sjećam se još prije nekoliko godina kada mi je jedan osječki novinar pričao kako je bio neke godine u Zagrebu na izložbi fotografija velikog Davida Byrnea i kako se tada uvjerio koliko se radi o skromnom i prizemljenom čovjeku. Kako je bio pristupačan i sa svima popričao i kako nije htio da se te večeri priča o Talking Headsima već isključivo o njegovom fotografskom radu. Pošteno. Tada još nisam bio upoznat s radom i stvaralaštvom Davida Byrnea. To je došlo malo kasnije u mom životu.

Iako znam za melodiju Psycho Killer-a još od malih nogu, nisam nikada pomišljao o kome se radi, sve do prije nekoliko godina. I kada sam prvi puta krenuo preslušavat bend shvatio sam da će mi trebat dugo vremena da mi „sjednu“ jer radi se o čovjeku i sastavu koji ne ulazi u uho na prvo preslušavanje, a takvi su najzajebaniji jer kad se jednom uvuku, više od tamo ne izlaze.

Byrne 90-ih.

David Byrne američki je glazbenik škotskog podrijetla, rođen 1952. godine u Dumbartonu, mjestu u Škotskoj. Reći da je glazbenik, a ne spomenuti i ostala područja kojima se bavio, bilo bi glupo i u najmanju ruku bezobrazno. S druge strane, nabrojati sve čime se bavio i čime se bavi malo je teško za formu ovog članka. Čovjek s kojim se nikad ne zna na čemu smo, koji nas uvijek drži u iščekivanjima neočekivanog, a opet znamo da nas neće razočarati. Pa čak i da „razočara“ – ima svoj đir i svoju neku furku koje se drži, a koja prolazi kroz spektre jako puno drugih i različitih furki. Još kad je osnovao Talking Headse sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, malo je reć’ da je bio unikatan. Nastupajući po CBGB-u i sličnim kultnim mjestima, upoznao je kako diše scena velikog New Yorka te stvarao svoj prepoznatljivi zvuk. Uvijek vrlo ritmičan, što solo, što s bendom, pun funk / dance / post punk / new wave ritmova, a i tehnike koje koristi rijetke su za čuti kod ikoga drugog (npr. u pjesmi ‘This Must Be The Place (Naive Melody) gitara i bas sviraju iste dionice, a klavijature rade tako jednostavnu, ali svjetski prepoznatljivu melodiju). Jednostavno, uvijek ide uz vrijeme u kojem živi i radi, ali u tom vremenu, koliko god pratio neke trendove, ostaje svoj i vrlo unikatan.

Kada sam pogledao koncertni DVD Stop Making Sense, koji se opravdano smatra jednim od najboljih koncertnih filmova na svijetu, ostao sam paf. Način na koji izlazi i uvodi sve s prvom ‘Psycho Killer’ te način na koji mu se pozornica postepeno gradi, da bi na kraju se sve pretvorilo u pravi mali teatarski spektakl, je zaista nevjerojatan. Točno isplanirano u detalj, nastup bez greške. U jednom trenutku izlazi na pozornicu u svojem poznatom odijelu poprilično velikog obujma, iz razloga što je htio postići da mu se glava čini manjom. Uvijek vladar svoje okoline i onoga što radi. Ne samo da je bio primarni tekstopisac i pisac glazbe za Talking Headse, već je bio i jedan od glavnih dizajnera kostima, scenografije, koreografije i svega ostaloga, možda djelomično zahvaljujući tome što je jedan dio svog života proveo u Školi za dizajn u New Yorku, na Rhode Islandu. No, ako i je to imalo utjecaj, vjerujem da je samo povukao inspiraciju od tamo nešto sitno i sve ostalo napravio zahvaljujući sebi.

Talking Headsi u CBGB-u

Jedna od, također, zanimljivijih epizoda su posebni dodaci uz spomenuti koncertni DVD ‘Stop Making Sense’, a radi se o seriji intervjua – sa samim sobom. Byrne ulazi u razne likove i pritom intervjuira Davida Byrnea u vezi tematike njegovih pjesama, njegovog rada i karijere. Byrne sjedi kao nekoliko različitih likova i osobina nasuprot Byrneu širokog odijela i pritom se zanima za njegov život, dok Byrne na neka pitanja odgovara tako da govori kako ne može na to pitanje sada odgovoriti već će mu to reći kasnije.

Nešto godina kasnije, 90-ih prošloga stoljeća, sastav Talking Heads se nažalost raspada, Byrne odlazi u solo vode, nastavlja produktivnu suradnju s Brianom Enom te snima do današnjeg dana. Iako i za vrijeme ere Talking Headsa ima solo albume poput My Life in the Bush of Ghosts i Rei Momo, snima kasnije i Uh-Oh, David Byrne, Feelings, Look into the Eyeball, Grown Backwards, Everything That Happens Will Happen Today (ponovo s Brianom Enom), Here Lies Love (s Normanom Cookom), 2012. studijski uradak sa St. Vincent Love This Giant te naposljetku ovogodišnji  dugoočekivani American Utopia. I nije svaki album samo da je album i da ima pjesama na njemu već Byrne kroz svaki svoj diskografski komad ima i određenu priču i koncept, ideju koja stoji iza svega, poruku za sve. Stoga posljednji American Utopia, a kojeg ćemo moći djelomično uživo poslušati na ovogodišnjem izdanju INmusica u Zagrebu, dio je veće multimedijalne priče pod nazivom Reasons to Be Cheerful, a bavi se tematikom kako ostati sretan i pozitivan unatoč svom političkom cirkusu svuda okolo te ekološkim problemima koji nas okružuju.

Nekoliko godina prije, točnije 2012., piše knjigu How Music Works u kojoj obrađuje teme kako glazba oblikuje svijet, kako je oblikovala njega kao osobu, kako je on oblikovao glazbu te utjecaj glazbe na razna područja diljem planete. Tako dio knjige predaje i usmeno na Ted Talk konferenciji u veljači 2010. godine, još prije samog objavljivanja pisanog djela. Objašnjava kako se glazba mijenjala i kako se stvara pod utjecajem okoline i arhitekture i kako sama može i mijenjati svoju okolinu isto tako.

E, a 2008. svira zgradu. Zgradu svira! Radi performans pri kojem je od starog terminala za trajekte, Battery Maritime Building na Manhattanu, napravio pravi interaktivni instrument, spajajući kablovima dijelove zgrade na klavir pozicioniran u sredini kompleksa te omogućuje svim posjetiteljima da budu kreativni sa zgradom. Ma, najbolje sami pogledajte.

Osim svega navedenoga, piše i knjige, osim već spomenute How Music Works, a ima sveukupno devet napisanih djela. Sklada glazbu za filmove, snima filmove, surađuje s drugim glazbenicima, bavi se već spomenutom fotografijom – ma čovjek je nezaustavljiv i u svojim, sada već, kasnijim šezdesetim godinama života. Rekao sam pri početku ovog članka kako nisu riječi dovoljne da se opiše njegov rad te kako pogotovo nije dovoljna forma ovakvog članka. Stoga, tu ćemo stati. Ali priču možemo tek započeti, i to 25. lipnja na zagrebačkom Jarunu jer upravo Byrne dolazi posjetiti Hrvatsku u sklopu svoje aktualne American Utopia turneje. Nisam htio puno ni gledati što točno sprema, ali znam da su svi glazbenici na pozornici mobilni, da nema ničega na pozornici u smislu pojačala i ostale opreme, da je opet dizajnirao neko svoje čudo. I da kad s nečim završi, počne raditi na nečem novom.

Fotografija s njegove aktualne turneje ‘American Utopia’

Kameleon koji se ističe. Kameleon koji se uvijek prilagođava vremenu u kojem je, koji je svjestan vremena u kojem živi i ide uz vodu u kojoj se kreće, ali toliko različit od svih i toliko istaknut u svojoj okolini. Kreativac u pravom smislu te riječi. Čovjek koji samo malo drugačije gleda na glazbu, kao što je djelomično spomenuo u jednom dijelu knjige How Music Works: „Zaradio sam novaca, ali bio sam i uskraćen novaca… Imao sam kreativnu slobodu, ali i bio prisiljen raditi hitove. Borio sam se s diva ponašanjima razno raznih ludih glazbenika, ali sam i vidio genijalnih snimki od strane prekrasnih umjetnika koji su bivali posve ignorirani. Ako mislite da je uspjeh u svijetu glazbe određen brojem prodanih ploča ili veličinom vaše nekretnine ili bankovnog računa, tada nisam stručnjak za vas. Ja sam više zainteresiran kako ljudi mogu izdržati cijeli svoj život u glazbi.“