Bilo je to pred nekih dva mjeseca, malo jače… Normalnim ljudima bilo je to ra(d)no jutro, meni k’o za vraga radikalno produžena noć, tako da sam ostao budan do devet ujutro. Odjednom, krajičkom oka, zadnjim scrollom na mobilnoj facebook naslovnici ugledana je vijest koja je u tom trenutku u meni prouzročila prolom  pozitivno kanaliziranih emocija. U Zagreb dolazi Die Antwoord.

Brzo sam se razbudio iz ranog stadija sna, zena u koji sam zapao i ekspresno napisao vijest, koja me zbog hiperprodukcije serotonina u tijelu držala budnim još sat-dva, a u glavi sam već kombinirao kojim prijevoznim sredstvom otići u Zagreb, kojim se vratiti i koji pritom ispit (jer je vrijeme ispitnih rokova) propustiti.

MALI PREVIEW JUČERAŠNJEG KONCERTA MOŽETE POGLEDATI OVDJE.

Naknadno je došla vijest o beogradskom koncertu za koji sam se zbog čisto ekonomičnih troškova prvotno odlučio, ali tamošnja kreativno-koncertna organizacija Dev9t osujetila je moje planove svojom krajnjom nesusretljivošću, no ni zagrebačka verzija, osim nebitne domoljubne i nešto ekonomski zahtjevnije crte, nije ispala nimalo loše, dapače.

Slijedi onaj dio, nevezan za koncert, koji bez grižnje savjesti možete preskočiti jer ću, osim neizbježnih faktografskih podataka, svojim riječima i poimanjem nastojati pojasniti tko je i što Die Antwoord.

Grupa osnovana 2008. u Cape Townu, u sastavu Ninja i Yo-Landi uz pratećeg DJ Hi-Teka trenutno je najveći izvozni južnoafrički glazbeni proizvod, usudio bih se reći i najveći afrički glazbeni produkt.
Iza njih nalazi se tri albuma –a priču je započeo LP $O$ (2009), koji je bio instant internetski hit zahvaljujući besplatnom downloadu uz prateći viralni spot za singl Enter the Ninja, koji će u startu usmjeriti bend u tom kontroverzno-kontrakulturnom smjeru.

Vodeći se filozofijom metafizičkog nadpojma ZEF, koji u suštini ne predstavlja ‘ništa a opet svašta’ i koji je stigmatski stiliziran južnoafrički izričaj, pojam bunta potekao od kolokvijalnog naziva automobila Ford Zephyr i usko vezan uz južnoafričku radničku klasu još od 70ih godina 20. stoljeća, sjajno je poslužio Die Antwoordu za ekspresiju vlastitog izričaja uz takav, nemoguć za demistificirat filozofosko-društveni pokret potekao baš iz njihovog namučenog podneblja.

Nedugo nakon spomenutog independent izlaska albuma, uslijedile su veće turneje, nastupi (Coachella 2010. pred 40.000 ljudi), a glas o ovim neuobičajenim Južnoafrikancima dosegao je sve do Intescopea. Tada je $O$ doživio reizdanje, ali su se buntovni rebeli  Ninja i Yo-landi ubrzo razdvojili od Interscopea jer se politika takve izdavačke kuće, pardon, korporacije, jer to je pojam koji danas puno pobliže označava Interscope, uvelike razlikuje od onoga za što se zalažu u Die Antwoordu.

Luksuz je to koji si danas mnogi glazbenici ne mogu priuštiti, ali ovi autentični izvođači imali su očito toliko povjerenja u vlastiti uspjeh. Ništa drukčije nije prošao ni upit Lady GaGe koja je htjela da joj Die Antwoord (u daljnjem tekstu: D.A.) bude opening act na svjetskoj turneji tih godina.

Rap-rave, tako se oni predstavljaju. Pratim pobliže prvi pojam dok sam s drugim samo na pozdrav, i mogu iskreno reći da mi je D.A. prvi glazbeni akt s kojim se susrećem a da se tako, sasvim opravdano obilježava, a vjerujem da ih u žanrovski pobližim okvirima znam podosta. Ako im je nešto za zamjeriti u kreativnom izražavanju, to svakako nije nedostatak autentičnosti i dašak južnoafričkog štiha te društveno-kulturnog konteksta kroz dosadašnji rad spajajući te dvije naizgled nespojive spone kao što su rap i rave.

Uslijedio je drugi album, Ten$Ion (2012) objavljen ovaj put za njih vlastiti label ZEF recordz, koji je, unatoč kritičkom neuspjehu, dodatno uvećao vojsku fanova karizmatičnih Južnoafrikanaca, usput iznjedrio novu plejadu trachy (trashy + catchy) pjesama, praćenih spotovima koji su opet priča za sebe. Kontroverzni – u najmanju ruku, visoko tehnološki i produkcijski nabijeni, blasfemični, opsceni, bizarni, hororični, atmosferični, prepuni okultnih, mističnih i ezoteričnih elemenata, svaki spot D.A. odašilje drukčiju poruku. Epiteta i opisnih atributa možemo iznaći nemal broj, a svaki u određenom postotku opisuje smjer kojim se Ninja, Yo-Landi i Hi-Tek, dugogodišnji djelatnici ondašnje (kontra)kulturne i glazbene scene kroz više projekata (MaxNormal.TV, The Constructus Corporation, … ) kreću, zahvaljujući preciznom objektivu američkog fotografa Rogera Ballena.

Imaju Die Antwoordovci osim obujnih glazbenih izleta, i filmskih iskustava. Tako su 2011. pod redateljskom palicom američkog redatelja Harmonyja Korinea i produkcijskim ravnanjem VICEA objavili kratki film Umshini Wam (na zulu jeziku ‘Bring me my machine gun’) – odijela odnosno pidžame iz tog filma nerijetko nose na live nastupima pa je takav slučaj bio i jučer. Prošle su pak godine bili zvijezde SF filma Chappie, djela njihovog sunarodnjaka i cijenjenog redatelja u domeni znanstveno-fantastičnih filmova (District 9, Elysium) Neilla Blompkampa.

Godinu ranije, 2014., objavljen je njihov treći album, Donker Mag, nastavljajući putem svojih prethodnika već utabanim stazama i oprobanom formulom – što kontroverznije, nadrealnije i bizarnije, to bolje. To se može ticati, kako spotova, tako i lyricsa benda, jer D.A.-u nije problem ići ‘protiv sistema’ te ustaljenih društvenih normi i dogmi kao što je to RATM neka dva desetljeća ranije beskompromisno radio.

Ove godine objavili su mixtape Suck on This koji još nije proizveo neke smash hitove, ali je još rano za davati predikcije o nastavku njihove diskografije dok ne izađe album koji će nositi naziv We Have Candy i koji je produkcijski zadatak DJ Muggsa iz Cypress Hilla (ovom prigodom nosi alias The Black Goat) a ostaje za vidjeti hoće li instrumentali ove vedete latino rapa biti jednako inovativne onima kao na 25 godina starom self titled prvijencu Cypressovaca.

U moru svih tih događaja, najavljeni su i koncerti u našoj blizini, a koliko je hypea prouzrokovalo i dalekosežan odjek koji je imala najava ovog gostovanja i ne čudi obzirom da je to premijerni nastup Die Antwoorda na našem tlu, dok su u blizini bili samo na EXIT-u 2010. te prije dvije godine na slovenskom Schengenfestu, što opet možemo gledati kroz prizmu da se radilo samo o festivalskim nastupima.

Nakon što ste, ako ste, pročitali za zagrebački izvještaj sasvim nebitan i potpuno subjektivan dio, mirne duše se možete vratiti čitanju izvještaja jer slijedi upravo to – izvještaj.

Dakle, dan je 13. lipanj, jučer, a čak ni činjenica da se radi o ponedjeljku nije spriječila masovan pohod ljudi na prostor devetog paviljona zagrebačkog Velesajma. Mislim, dovoljno o svemu ispričanom govori i podatak da je koncert u organizaciji najjače hrvatske koncertne agencije po mom skromnom mišljenju (Los Angeles Agency) u konačnici – rasprodan.

Isprva sam bio skeptičan prema lokaciji održavanja koncera, a razlozi su bili opravdani. Naime, nekih nepunih dva tjedna ranije, pohodio sam sa kolegom iz redakcije koncert Slayera i Anthraxa, gdje se u potpunosti manifestirala loša akustičnost prostora uz očitu neprofesionalnost (ili nepostojanje) tonskog majstora, a od ovakvih izvođača nećete baš dobiti priliku za tonsku probu. Ti problemi nisu se mogli zamijetiti na noćašnjem koncertu, očito je problem u međuvremenu zahvaljujući glasnim kritikama saniran, čak ni zaštitarska služba nije bila bahata i problematična kao na spomenutom koncertu metal velikana, dok je cijena piva ostala mala boljka. Hrvatski standardi ne prate baš cijenu od 20kn za pola litre točenog piva, ali nije moje da ulazim u sponzorsko-dogovornu politiku pivovare i organizatora pa neću duljiti o tome.

Imao je i koncert Die Antwooda svojih faličnosti, doduše, minimalnih, ali idemo korak po korak.

Na moje odobravanje, koje, istina, nitko nije ni tražio, ali Die Antwoord je otpočeo (uz sitno, zanemarivo odstupanje od navedene satnice) i završio sinoćnji spektakl, dakle, nije bilo nikakvih warm-upova. Koliko je ta kultura predgrupa bitna, pogotovo za izvođače trebamo biti svjesni svi. Velika je čast nastupati prije nekog velikog međunarodnog imena, o bilo kome god i o bilo kojem god žanru se radilo a nerijetko i posjetitelji baš među predgrupama sretnu nova, zanimljiva i dotad nepoznata imena. Ali, realnim razmišljanjem i dedukcijom shvatit će svatko da Die Antwoord i nema po nečemu istovjetnih aktova u Lijepoj našoj. Eventualno Krankšvester, ako gledamo po tom nekom hardcore/erotskom izričaju i povremeno eksplicitnijoj jezičini, ili Diyala, ako ćemo se osloniti na taj vizualni, nokturalni, djelomice gotičarski aspekt.

Sitno iza 22h, sve je započelo. DJ Hi-Tek bio je prvi, a brzo su za njim na visoko-produkcijsku binu stigli i Ninja te Yo-Landi, nekadašnji (ne)par i roditelji djevojčice Sixteen.

Obučeni u trenirke narančaste boje, koja gledajući povijesni kontekst obilježava JAR ‘zahvaljujući’ nekadašnjoj, dugogodišnjoj kolonijalnoj okupaciji Nizozemske (Oranje – na nizozemskom narančasta, ukoliko se ne varam). Prije nego i sebe i Vas, sasvim nepotrebno i nebitno, uvučem u geopolitički kontekst zemlje iz koje dolaze, vratimo se brzo na zagrebački gig. Ma šta gig. Gigčinu.

Izveli su za otvaranje Fok Julle Naaiers, pjesmu zbog koje su se svojedobno i razveli od Interscope zahvaljujući ne baš prikladnom nazivu, po mišljenju korporativnog lobija. To jest, prije spomenute, pušteno je par klasičnih skladbi sudbonosnog prizvuka, kako bi valjda posjetitelje pripremili na ono što ih slijeduje.

Spektakl, što je u svakom obilježju te riječi ovaj koncert i predstavljao, bio je kako iznimno auditivno, tako i vizualno iskustvo. Uz neprestano kretanje po stageu, skakanje, u jednom trenutku i stage diveanje Ninje, prateća sekcija trojcu bile su i kostimirane djevojke, koje su po potrebi mijenjale svoj look, baš kao Ninja i Yo-Landi. Koliko poštuju i prate strana kulturna stremljenja, pokazali su 2014. obradom Kusturičine Pitbul Terrier, koju su jučer naravno izveli obučeni sukladno svojim likovima u spotu za spomenutu pjesmu, a da su pogledali film srpskog redatelja Crna mačka, beli mačor (1998) dokazale su i njihove cat women prilagođenim kostimografskim Yin-Yang dualizmom.

Nije u publici falilo šutki, znoja, piva, prolijevanja, dapače. Svoju energiju, koje očito imaju napretek, trojac je savršeno pretočio svim prisutnima kroz tih sat vremena nastupa. Neki će reći sat i 15 minuta, što je točno, ukoliko u minutažu koncerta preračunamo i povremeno puštanje EDM-trap instrumentala, nekako najsličnijih glazbenom izričaju Die Antwoorda (producent Diplo sound-alike, ali bilo je i Ludacrisa, …), no nije za zamjeriti, bilo je vremena i za ostatak uspješnica grupe, izvedene su Fatty Boom Boom (nimalo subverzivan diss Lady GaGe), Baby’s On Fire, ponajveći hit grupe I Fink You Freeky, Wat Kyk Jy?, Happy Go Sucky Fucky, Ugly Boy, a stigli su izvesti i dva najnovija singla sa zadnjeg mixtapea, pjesmu Gucci Coochie, valjda u čast nedavno iz zatvora puštenom reperu Gucci Maneu i pjesmu istog naziva kao Linklaterov filmski klasik – Dazed and Confused.

No, da je nešto falilo da bi ovaj događaj bio kompletan – jeste. U startu kritike ovog oblika treba reći da je suviše iluzorno očekivati da sve prođe kako je zamišljeno, pogotovo u koncertu ovakvog opsega i sa ćudljivim izvođačima ovakvog tipa. Ali, malo duži nastup bio bi kruna na odveć fantastičan koncertni spektakl. Još pjesma-dvije, na sjajan bi način završile velesajamski ponedjeljak. Izvedena je na prvom i jedinom bisu, treba reći, Enter the Ninja, uz prateće vizuale na velikom ekranu iza stagea, koji su bili prisutni za vrijeme praktički svake pjesme. No kada su se po drugi puta pokupili, više se nisu vraćali. Čudan je to pomalo stav, pogotovo za bend poput Die Antwoorda kojeg nekako krase te ‘Power to the people’ i ‘Against all authorities’ aure, da se nisu mogli vratiti još jednom i staviti točku na i, carterovski zakucati ponajbolji koncert ove sezone i jedan od boljih dosad viđenih, barem kroz moje oči.

No što je, tu je, ne treba previše žaliti. Die Antwoord je svakako pružio svim prisutnima jedinstveno iskustvo, koncert je bio sjajan i tu se nema što prigovoriti, ja osobno sam prezadovoljan viđenim i doživljenim a onima koji iz neopravdanih razloga nisu mogli doći, mogu reći da im svakako može biti žao. Ostaje nada da će nakon koncertne premijere Južnoafrikanci ponovno sletjeti u Hrvatsku. Pogotovo kada pomalo razrjeđena i razočarana publika nakon završetka koncerta viče ‘Fuck you, we want more’, ali, bez Odgovora. U svakom smislu.

Stoga, odjava, do idućeg odgovora. Iliti Die Antwoorda.