Sredinom prošlog tjedna, slovenska metropola postala je glazbeni epicentar regije, a razlog tome je mini jubilej, peti rođendan, koji je proslavio ondašnji showcase festival MENT Ljubljana.

Kako ne bih previše dužio o samom festivalu, citirat ću sam sebe, odnosno, jedan izvadak iz prošlogodišnjeg izvještaja (kojeg se može pročitati OVDJE). Intervju sa suosnivačem festivala, Matjažem Mančekom, pronađite OVDJE.

„U prethodnih dvije-tri godine, čuo sam podosta o tom vrckavom festivalu koji se održava u Ljubljani pod nazivom MENT festival. Nije to onaj klasični format festivala na koji je publika na Balkanu navikla, nego je MENT u ove tri godine postojanja postao perjanica tzv. showcase festivala na ovom području te je ujedno najveći takvog tipa na Balkanu.
To znači da MENT služi kao svojevrsna platforma međusobne interkonekcije i networkinga na relaciji glazbeni djelatnici (svake moguće vrste) – glazbenici i vice versa te je ove godine okupio lijep roster stručnjaka, kako regionalnog, tako mahom i europskog renomea, pa su sudionici mnogobrojnih predavanja, konferencija i panela bili organizatori festivala sličnog tipa, zastupnici i menadžeri bendova, pokretači izdavačkih kuća, predstavnici kulturno-političkih instanci itd.“

(Silva Nokaj; MENT-elkova)

Dakle, sad kad je ovaj definicijski dio, o kakvom se festivalu radi, jasan, možemo krenuti s opisom i iscrpnim detaljiziranjem petog MENT-a.
Zbog radnog dana usred tjedna kada je ovogodišnje izdanje započelo (srijeda, 30. siječanj), bio sam primoran propustiti aktivno sudjelovanje u programu prvog dana jerbo sam u Ljubljanu pristigao tek u 23.30h.
Nakon čekiranja u hotel, nije ostalo energije za više, a i da jeste, sve što me zanimalo (a to su slovenski izvođači Haiku Garden i KyKπA te neslužbena headlinerica cijelog izdanja, Sevdaliza) je baš igrom slučaja bilo na rasporedu taj prvi dan u nešto ranijem terminu od mog dolaska.

Sljedeći dan bio je nešto uspješniji po pitanju pohođenja koncerata, iako se ni onda nisam previše proslavio. Okrivit ćemo popodnevno điranje po Ljubljani i prešetavanja na relaciji hotel-Kino Šiška (što je dobrih 40-45 minuta) za takav razvitak događaja.
Prvi bend koji sam tako mogao u miru popratiti bili su Litvanci Timid Kooky u Menzi pri Koritu, koji me nisu nešto preočarali svojim nastupom. Možda i najbolji dio istog je njihova obrada Toxica od Britney Spears, a to, složit ćete se, nije prevelika referenca za ikoga. Zatim sam šetkao po otvorenim klubovima u MeNtelkovoj, do 1 ujutro, kada je u Gala Hali nastupio hrvatsko-slovenski Kali Fat Dub. Rijetko što me tako opilo i hipnotiziralo kao njihov spoken word-reggae-dub-rap. Haris Pilton i MC vrhunski su kreirali pomalo satanističku atmosferu, ali sa dijametralno suprotnim porukama, sa sveopćom kritikom usmjerenom ka toj zatrovanosti sustava u kojem živimo, s naglaskom na ove naše prostore.

(Aleš Rosa; Kali Fat Dub)

I to je bilo to, za drugi dan, a uslijedio je najživlji treći dan.
On je, slično kao i dan ranije, proveden u prešetavanjima po znamenitostima i kul lokalima u Ljubljani, sve do nekih 17.30h, kada su posjetitelji MENT-a mogli besplatno uspinjačom stići do Ljubljanskog dvorca. Upravo je ta lokacija bila novitet u odnosu na prethodna izdanja festivala.

Dvorac kao dvorac, zgodno je iskustvo u potpunosti ga obići u potrazi za kakvim (srednjo)vjekovnim avetima, a kada se i to obavilo, koliko god bilo teško obzirom na pomalo konfuznu arhitekturu prostora, nabasao sam na predstavljanje čeških profesionalaca, povodom čega je priređen mini-domjenak uz prigodne hmeljske poklone i cekere s pripadajućim potrebitostima, ukoliko vas zanima češka scena. Zatim su započeli nastupi izvođača na četiri različite lokacije u dvorcu. Pratnja i ja namjerili smo pohoditi što je moguće više, pa se letalo s jedne strane na drugu. Prvi u nizu izvođača bio je Sir Croissant, banjalučki kantautor čiji žanrovski doseg varira od nekog art-popa do kantautorskih lo-fi popjevki. Solidna se masa nakupila u prostoru Gradske kapelice, a razapeti Isus uz prekrasan, raznim freskama i heraldičkim obilježjima ispunjeni svod, dodatnu su podebljali ambijentalnu metriku ovog koncerta.

                      (Urška Boljkovac; Sir Croissant)

Zatim je uslijedio nastup slovenske Katalene u tzv. Hribarjevoj dvorani, nečem najviše nalik koncertnom prostoru od svega u dvorcu. Ova šesteročlana skupina ima poseban, etno-folk izričaj obojen primjesima jazza, kojim su poprilično zadrmuskali prisutne, ponajviše zahvaljujući karizmatičnoj frontmenici.

(Nejc Ketis; Katalena)

Sljedeće mjesto bila je Skalna odnosno, Rock dvorana, gdje je Jerome Klein predstavio svoj eklektični jazz-rock projekt KLEIN. Zbog koncepta improvizirane pozornice na mjestu inače jazz bara, tamo je bilo najteže naći dobro mjesto, što zbog popunjenosti, a što zbog smetnji u vidu ambijentalno poredanih kamenja i biljki. Izvođače praktički nisam mogao vidjeti, ali ono što je dopiralo do mojih ušiju bilo je milozvučno, koliko i tamno, melankolično, tenzično. Međutim, nemogućnost većeg uživanja i srastanja s izvođačem odvela me do posljednjeg mjesta, a to je Dvorsko kazalište. Tamo je bučala simpatično hororična, rekao bih „islandski bjorkasta“ na sunarodnjakinju, DJ Flugvel OG Geimskip (u prijevodu – DJ Airplane & Starship). Ne treba mnogo mozganja da se zaključi kako je nomenklaturu odabrala u čast slavnim psihodeličarima 60-ih, Jefferson Airplaneu i njihovom kasnijem glazbenom outputu, Jefferson Starshipu. Pozadina u vidu prelijevajućih projekcija dobrano je dočarala duh glazbe, koja varira od kakvog acid elektra do horor/fantasy ambijentalne glazbe, koju ovaj one-woman projekt dostavlja uz visoko pitchane vokale.
Ostao sam još nešto kratko na MAGMALSKOJ, a to je slovenski duo kreiran od strane Katje Šulc te Neje Tomšič, vizualnih umjetnica i glazbenica koje kanaliziraju poetičnu, na trenutke zastrašujuću glazbu, kroz sijaset multimedijalnih projekcija i ručno izrađenih instrumenata, no čini se da je Islanđanka istrošila energiju posjetitelja te je tek šačica ostala ispratiti ove ezoterično talentirane Slovenke.

Vrijeme je bilo za put nazad, do Ljubljane, gdje smo u okviru Stare Elektrane, lokaliteta sjajnog viktorijanskog, pomalo cyberpunk izgleda, popratili naš Porto Morto. Momci su jedan od bendova kojem sam nezasluženo dao manje pažnje nego što je trebalo. Osmočlana ekipa uigranog scenskog pristupa (za vrijeme izvedbe pjesme Kuća, na glavu su stavili, doslovno, kuće raznih oblika) okupila je solidan auditorij za svoj performans, do te mjere da se u ovom ambijentu kino izgleda tražilo mjesto više. Put prema vanka bio je zakrčen, što dovoljno govori o popunjenosti Stare Mestne Elektrane.

(Kaja Brezočnik; Porto Morto)

Kako ga ni ove godine ne bih propustio, zaputio sam se do Orto Bara. Tamo sam imao što doživjeti – francuski CELESTE su bend itekako upečatljivog izričaja, kako vizualnog, tako i auditivnog. U uvodniku pred festival, na youtubeu sam zapamtio komentar tipa koji je napisao nešto u stilu kako su live bolesni, „go see them“ je tome dometnuo. Nenamjerno sam ih tako uhvatio iako sam ciljao srpski Vizelj. Pomalo demonski na bini, sa crvenim svjetlima na glave koji laserski, u nekoj predator varijanti traže sljedeći prinos, sljedeću žrtvu bogovima metalcorea kojima oni služe/sludge. Iako glazbeno zanimljivi, u svakom slučaju, growlanje frontmena mi nakon cjelodnevne idile po Laibachu nije najbolje sjelo.

(Nejc Ketis; CELESTE)

Ništa manje agresivni nisu bili niti domaći Kontradikshn, uživo prava teška mašinerija. Njih sam nekako također slabo doživljavao iako su me ubadali sa festivalskih cover fotografija unazad nekoliko godina, ali electro-punk/rave-rock kojim kombiniraju izričaj jednog Prodigyja, Chemical Brothersa sa primjesima nu-metala, itekako su zatitrali gornji floor u Orto baru; na momente sam imao trip da će sve propasti jer se zaista treslo pod nogama.
To je pak bilo sve za zadnju večer festivala. Kratko sam u Gala Hali svjedočio koncertu Bad Zua, moskovskog undergrounda akta koji, pazite, kombinira afričku tradicionalnu glazbu s grimeom. Dakle, Afrika-Britanija-Rusija. Čini se nepovezano, tako je i zvučalo, a tip koji je hajpao nije mi dao povoda za dužim ostajanjem, iako sam namjeravao, stoga je to bio zadnji nastup za ovogodišnji MENT.

(Nejc Ketis; Kontradikshn)

Slavna rakijarnica u centru Metelkove bila je prošle godine pogođena požarom, zbog čega sam imao dojam kako je MENT-u nešto lagano falilo. Međutim, bila je otvorena na zadnji dan festivala, zbog čega je sve lagano privedeno kraju u tom malom, simpatičnom prostoru, u razgovorima ugodnih do ranijih jutarnjih sati.
Ako moram rekapitulirati ovogodišnji MENT, rekao bih kako postoji par razlika u odnosu na doživljaj prošle godine.

Prvo i osnovno – ovo mi je drugo uzastopno pohođenje istog festivala, stoga ne treba apsolutno čuditi što mi dojam nije bio gorljiv kao prošle godine, na premijeri, ali je kvalitativno festival i dalje zadržao neki, moram reći – visoko podignuti standard u odnosu na druge festivale.

Drugo – dojma sam kako je ove godine bilo nešto manje posjetitelja. Vremenski faktori su podjednaki, prošle godine Ljubljanu su pokrile jake snage snijega, dok su ove godine izrazita smetnja bile neprestane kiše i naporne susnježice, koje su od slovenske prijestolnice načinile mini-London, težak za dnevno šetanje bez zimske opreme i kvalitetnog kišobrana. Jedan od mogućih razloga je izostanak još ponekog, eventualno, imena na lineupu. Koliko god da je Sevdaliza dramatična i cijenjena, nekako mi je ispod, barem po mom poimanju, Algiersa ili Young Fathersa prošle godine.

(Silva Nokaj; MENT-elkova)

Sve u svemu, MENT je uz mnogobrojna predavanja, panel-diskusije, predstavljanja raznoraznih nacionalnih music setupova (od čeških, talijanskih, pa do austrijskih, hrvatskih i naravno, domaćih) ostao na istoj razini, grad je vrvio promotivnim lecima, što i ne čudi obzirom da je upregnut velik marketinški kotač kako bi se festival pravično iskusio.

Osobita pobjeda ovog festivala su bezbrojne lokacije na kojima se odvija, a od svih, jedino u sklopu festivala nisam dosad posjetio slovensku Kinoteku te klub K4, kojeg sam pak pohodio u jednom zasebnom aranžmanu. Adicija Ljubljanskog dvorca itekako je korak naprijed od strane organizacije, koja je još jednom pokazala kako se prilikom kreiranja podloge za ovaj MENT ponovno mislilo na svaki detalj. Gledajući iz vizure posjetitelja, osobno mi je iznimno drago vidjeti kako se poneke stvari rade na europskijoj razini, kakva je slovenska (barem u aspektu nekih stvari) u odnosu na nas – i za ovu godinu predstavljena je multifunkcionalna i nenapadna mobilna aplikacija, a organiziran je besplatan festivalski shuttle za najfrekventniju dionicu (Kino Šiška – Metelkova i obrnuto) i to u rasponu od svakih pola sata, od 19h do 2 ujutro. Osim toga, uspinjača koja se naplaćivala nekih 10-ak eura po glavi također je bila besplatna uz predočenje festivalske narukvice.

(Silva Nokaj; MENT-elkova)

Gledajući s one, profesionalnije strane, osvježenje je za mene kao predstavnika medija iz Hrvatske, doživjeti puni aranžman, u vidu plaćenih troškova dolaska i smještaja, što je pokazatelj brige za sve partnerske sudionike MENT-a.

Da zaključim, i to bez pretjerivanja, i ovogodišnje izdanje bilo fenoMENTalno te se nadam rastu ove tendencije, uz nešto bolje vremenske uvjete, i dogodine.