Sinoć je u zagrebačkom Domu sportova grupa Toto održala koncert povodom slavljeničke turneje ’40 Trips Around The Sun’ kojom obilježavaju 40 godina uspješne karijere.

Američke pop-rock legende (s naglaskom na rock) Toto u rasprodanoj su maloj dvorani Doma sportova izveli svoje najveće hitove, neke manje poznate pjesme, ‘prerezali’ koncert s nekoliko akustičnih izvedbi te odradili nekoliko zavidnih jamova predvođenih gitaristom Steveom Lukatherom. Ova svjetska turneja, osim što predstavlja 40 godina rada grupe, zastupa i najnoviji greatest hits istoimeni album koji je objavljen početkom veljače ove godine.

Foto: Karlo Krešimir Kaštelan

Dupkom puna mala dvorana doživjela ja točan početak koncerta (21h), zastor se podigao, a na pozornici smo mogli vidjeti vremešne glazbenike u poznim godinama (grupa je nastala 1976. godine) koji uvodnom novom pjesmom ‘Alone‘ startaju ‘trip down the memory lane’ večer koja je trajala nešto manje do dva i pol sata. Uvod je ostao samo na toj pjesmi, budući da je već druga izvedena bila hitčina ‘Hold The Line’ gdje se već dogodio odličan prijem publike, koja je doslovno varirala od 7 do 77 godina.

Već spomenuti Steve Lukather fantastičan je i izrazito vješt gitarist, o čemu govori i njegova nagrađivana karijera session gitariste i sudionika na brojnim svjetski poznatim projektima, s njim su iz originalne postave bili i David Paich na klavijaturama i povremeno za mikrofonom (i blood-relative s hrvatskom publikom, budući da mu je djed porijeklom iz Splita), Steve Porcaro (klavijature) te Joseph Williams kao lead pjevač, koji je u Totu bio za vrijeme stvaranja albuma ‘The Seventh Son’ tijekom osamdesetih i onda nanovo od 2010. godine. Bend na turneji prate i Shem von Schroeck na basu (u Domu sportova proslavio je i rođendan uz zbornu čestitku), jedan od istaknutijih glazbenih freelancera  Lenny Castro na perkusijama, Warren Ham na saksofonu i Shannon Forest na bubnjevima.

Foto: Karlo Krešimir Kaštelan

Koncert se nastavio izvedbama pjesama ‘Lovers in the Night’ i starom, ali do novog albuma neobjavljenom pjesmom ‘Spanish Sea’, zatim je uslijedio hit ‘I Will Remember‘. U kojoj god fazi koncert prolazio, onaj žestoki hard-rock, ili onaj mirniji, baladni, čini se kako grupa nije imala problema s uspješnim uspostavljanjem kontakta s publikom, a ni publika nije imala nekog razloga ne uzvratiti jednako, eventualno zbog lošijeg zvuka na nekim mjestima u dvorani, o čemu ne mogu svjedočiti sa svoje pozicije, na kojoj nisam imao nekih primjedbi na sound. Iako u svojim kasnim pedesetim i šezdesetim godinama, bend se potrudio šetati se po pozornici i praviti interakciju, a taktički između jamanja i ostalih pojedinačnih izvedbi, odmarati nakratko izvan stagea.

Nakon odlične ‘Jake to the Bone’ i vokalno zahtjevne ‘Lea‘, uslijedio je drugi apsolutni hit benda, a to je svevremenska ‘Rosanna‘. Ona je izvedena i ispraćena u odličnoj vibri, nakon nje su predstavljeni članovi grupe, a poslužila je i kao finale regularnog prvog dijela koncerta, prije nego je uslijedio polu-akustični, polu-storytelling dio, gdje je ekipa sjela u jednu liniju te izvodila nekoliko tematski različitih pjesama te na taj način napravila ‘mirni intermezzo’ večeri. Tu se našla i izvedba Jacksonove ‘Human Nature‘ njemu u čast, a osim što su sve izvedene instrumentalno besprijekorno, za istaknuti valja pjesme ‘Georgy Porgy’ s prvog albuma i ‘No Love’. Isto tako, zanimljive priče oko nastajanja navedenih pjesama uglavnom Paicha i Porcara solidno su prihvaćene, iako se u nekim trenutcima blago može osjetiti jednoličnost ‘šprance’ koju zasigurno imaju na svim koncertima na turneji, no onda se treba postaviti pitanje: koji vremešni sastav na turneji oko kugle zemaljske može iz koncerta u koncert sustavno mijenjati repertoar, dijaloge, monologe, scenografiju, išta slično?

Foto: Karlo Krešimir Kaštelan

Prekrasna ‘Stop Loving You’ najavila je posljednji dio koncerta, a moram pohvaliti izvedbe pjesama ‘Girl Goodbye’ i ‘Lion‘, koje su na mene ostavile najbolje impresije. Onda je uslijedila izvedba koju sam čekao otkako sam čuo za održavanje koncerta, a to je filmska glazba ‘Desert Theme’ iz filma ‘Dune’ Davida Lyncha, na kojem je 1984. Toto radio cijeli soundtrack. Impresivna, ugodna, mistična, lijepa melodija u svojih je pet i nešto minuta pokazala progresivnu fazu grupe, koja je možda i najmanje poznata, ali su ti određeni albumi najviše pokazali instrumentalnu kvalitetu grupe i njenih pojedinaca. Nakon nje je uslijedila Beatlesova ‘While My Guitar Gently Weeps’, koju je Lukather posvetio svom prijatelju Georgeu Harrisonu te je pretvorio u dugačku, gitarističkim solažama ispunjenu pjesmu. Bliži se ‘ona’ pjesma, kako ju je i sam Lukather najavio, a prije nje smo mogli još čuti zanimljivu ‘Stranger in Town’ i ‘Make Believe’.

Očekivano, čim se najavila ‘Africa‘, publika je zaronila u ekstazu, i to ne onu ekstazu koju čitamo u izvještajima pojedinih medija za poluanonimne lokalne bendove, nego onu pravu, istinsku ekstazu koja se i može očekivati za pjesmu koju apsolutno svaki čovjek koji posjeduje radio zna te je može otpjevušiti. ‘Africa’ je uzrok svega što je Toto danas, čast svaka ostalim neporecivim hitovima, iako je i bend izjavio kako ne mogu vjerovati da klinci i dalje danas pjevaju tu pjesmu po klubovima, makar je smatraju jednim od svojih glupljih pjesama. Očekivao sam da će razdužiti ‘kiše po Africi’, no pjesma se pretvorila u desetominutni ep, s istaknutim Lennyjem Castrom koji je u kombinaciji sa Shannonom Forestom pokazao svoje udaračke vještine, no mimo toga, imao sam blagi osjećaj kako se epičnost te pjesme razvodnila pred kraj, budući da smo dosta dugo čekali na ‘the’ posljednji refren. No, zanemarivo.

Foto: Karlo Krešimir Kaštelan

Nakon bisa izveli su još i simboličnu ‘The Road Goes On‘ te vidno zadovoljni i ne odviše umorni napustili pozornicu Doma sportova.

Ukratko za zaključak, sinoć je bila riječ o vrhunskom ‘throwback’ koncertu iskusne i iznimno uigrane grupe, ne bih izdvajao ni sitni playback niti sound dvorane kao mane, pa ni izostavljanje ‘Pamele‘, budući da je sveukupno gledano, atmosfera bila izrazito pozitivna, energična i na kraju krajeva, lijepa, zbog čega su svi koji vole i slušaju bend, pa i oni koji znaju samo pjesmu-dvije – došli. Drago mi je da sam svjedočio dvjema pjesmama koje su obilježile  GTA Vice City radio, filmskoj temi te ultimativno uživao plejadu vrhunskih glazbenika. Možda više neće biti prilike.

1. Alone
2. Hold The Line
3. Lovers In The Night
4. Spanish Sea
5. I Will Remember
6. English Eyes
7. Jake To The Bone
8. Lea
9. Rosanna
10. Miss Sun
11. Georgy Porgy
12. Human Nature
13. Holyanna
14. No Love
15. Mushanga
16. Stop Loving You
17. Girl Goodbye
18. Angela
19. Lion
20. Desert Theme (Dune)
21. While My Guitar Gently Weeps
22. Stranger In Town
23. Make Believe
24. Africa
25. The Road Goes On