Empire of the Sun na Šalati premijerno su pred hrvatskom publikom održali sat i pol uredno režirane, šarene, futurističko-plemenske ceremonije u kojoj se još jednom pokazalo da ovaj bend najbolje funkcionira onda kada glazba, kostimi, scenografija, koreografija i vizuali prestanu biti odvojeni elementi i postanu jedan veliki, zaigrano lijepi paket.

Australski dvojac Luke Steele i Nick Littlemore od početka karijere  u Empire of the Sun uspijevaju nadići osnovne postulate elektro-pop projekta, na razne načine: uz cijeli mali univerzum zlatnih maski, neonskih boja, solarne mitologije, retro-futurizma, kostimiranih figura i pjesama uspjeli su stvoriti pozamašan koloplet velikih radijskih hitova. Zato mi se i čini zgodnim nazvati ih bendom vječnog proljeća.

Foto: Leon Budinski

Na ovoj turneji Luke Steele nije imao Nicka Littlemorea uz sebe, o čemu nisam imao informaciju prije i što me iznenadilo – no sami doživljaj nije zvučao ili izgledao kao da ima ogromnu rupu. Lukea na ovoj turneji prati uigrana koncertna ekipa: Ian Ball i Olly Peacock iz Gomeza te američki klavijaturist Nicholas Semrad. Zajedno su vrlo dobro držali taj nezahvalni balans između živog benda i programiranih slojeva bez kojih EOTS uživo jednostavno ne bi zvučali kao EOTS. Steele je, očekivano, bio centralna figura: frontman i dirigent vlastite galaktičke parade, ali posebnu razinu nastupu dale su plesačice, bez kojih cijela stvar ne bi imala ni približno isti učinak. Njihova dinamika bila je važan dio cijelog identiteta nastupa – umjesto dodatka pjesmama, (p)ostale su dio svake pjesme.

Foto: Leon Budinski

Šalata, još uvijek nerenovirana do kraja, pokazala se kao vrlo dobro mjesto za ovakav koncert. S moje stojeće pozicije sve je funkcioniralo uredno, zvuk je bio dovoljno snažan i čist, a produkcija dovoljno velika da se dobije dojam spektakla, osim što me iznenadila činjenica da nemaju dodatne ekrane sa svake strane bine koji bi približili događanja na pozornici i onima koji su malo udaljeniji. Treba naglastiti da je pomicanjem satnice za pola sata ranije izbjegnut pravi vremenski potop koji je stigao otprilike sat vremena nakon koncerta, pa je tih sat i pol ispalo taman pogođeno. Za nekoga možda prekratko, ali kod ovakvog benda treba uzeti u obzir da gotovo svaka pjesma nosi svoju malu scensku promjenu, drugi vizualni kod, drugačiji kostimografski moment ili barem novu atmosferu.

Foto: Leon Budinski

Setlista je pametno balansirala između novijih pjesama i onoga zbog čega je velik dio publike realno došao. Otvaranje s The Feeling You Get lijepo je uvelo u svijet benda, ali publika se prvi put ozbiljnije uključila s Half Mast, jednim od onih hitova koji nije u top 3, ali ima dovoljno prepoznatljivosti da odmah promijeni temperaturu prostora. We Are the People bila je, očekivano, jedan od najjačih trenutaka večeri. To je pjesma koja se već godinama vrti po radijskim postajama i baš se po strukturi publike vidjelo da je EOTS, osim bend za festivalske nostalgike ili synth-pop zaljubljenike, isto i za one ljude koji ne znaju cijele albume ili setliste, ali jako dobro znaju refrene.

Vizualno su se posebno istaknule Television i DNA. Nema tu slučajnih projekcija, malo šarenila i “ajmo nešto na ekran”, nego se jasno vidi da Empire of the Sun razmišljaju u slikama. Videospotovi, omoti, nastupi i kostimi kod njih pripadaju istom svijetu, koliko god taj svijet povremeno bio kičast, prenaglašen i potpuno izvan svakodnevne logike – zato  baš i funkcionira.

Foto: Leon Budinski

Jedan od upečatljivijih scenskih momenata bili su i SUPA CHAI alieni, posebno u kostimima tijekom Music on the Radio, gdje se jasno vidi da sve što bude pretjerano i dalje može imati vlastita pravila i koherentnost. U tim slučajevima nedostajala mi je pjesma AEIOU s novog „Ask That God“ albuma, koja bi u ovakvim ambijentima bila pun pogodak.

Pred kraj je, naravno, Walking on a Dream odradio svoje. To je pjesma koja je odavno prerasla bend i postala jedan od refrena koje auditorij prepoznaje i prije nego što se stvar do kraja otvori. Nakon kratkog odlaska s pozornice uslijedio je bis sa Standing on the Shore, a onda i Alive kao logičan završetak.

Foto: Leon Budinski

Empire of the Sun su na Šalati potvrdili zašto i dalje imaju posebno mjesto u pop krajoliku. Njihova (glazbena) estetika nekome može biti previše, ali teško im je osporiti identitet i eklektičnost. Oni imaju svoj svijet, svoje kostime, svoje proljeće i svoje čudne rituale: kada to uspiju prenijeti uživo, kao što su uspjeli u Zagrebu, onda koncert bude podsjetnik da pop spektakl još uvijek može biti neobičan, lepršav, šarolik i dovoljno čudan da bude, u najmanju ruku, zabavan i animirajuć.