Jednom sam u večernjim Vijestima iz kulture trećeg programa HRT-a gledao prilog o premijeri neke kazališne predstave gdje je redatelj te predstave govorio u izjavi kako je teatar u detaljima.

Ne u velikim scenama, bogatoj scenografiji, već u malim stvarima na njoj, u detaljima. Film se, u režijskom smislu, obogaćuje krupnim kadrovima – cigareta, ruka, oči, predmet. Okolina nam puno govori o nama. Makar u toj okolini ne bilo previše stvari. Lorde je na pozornicu pulskog amfiteatra donijela malo, tek dvije kutije na točkove s led zaslonima, nekoliko kamera i fontansku slavinu za vodu. Nekome tko je dobar koreograf, scenograf i dizajner – sasvim dosta. Dapače, i više nego dovoljno.

Foto: Mislav Bartoš

Prije izlaska benda, plesača i novozelandske kantautorice hrvatskih korijena pomišljao sam kako stage izgleda baš Byrneovski u smislu manjka tehnike na njemu, ali s desne strane gledam stalno rig koji bode u oko, mislim si pa neće valjda tu neki tonac sad stajat, neki mix pult, nema smisla, pult je meni s desna u zadnjem redu partera, čemu te sve konzole tamo, ne vidim dobro detalje. Kad ono mrak, minuta dvije iza 21 sat, izlazi Lorde, na midi kontroleru vrti loop distorzije nekoliko minuta, oko nje stroboskopi. Tišina. Bend se penje u taj kut, uzimaju instrumente, ona odlazi popit malo vode na već spomenutu fontansku slavinu, i sve kreće s ‘Royals’ dok je sastav neimenovanih junaka okrenut jedni prema drugima, nikada prema publici. Royals izvede do prvog refrena samo i kraj. Okej, tu znam da stvari neće ići kako je itko zamislio da će ići. Svi još gledamo što se događa, ona već izvodi njezin novi hit ‘What Was That’ s prošlogodišnjeg albuma Virgin.

Foto: Valentina Ivančić

Kamere koje ima postavljene po pozornici su posvuda – unutar LED kutija, iznad instrumenata, handheld koje sama tijekom nekih izvedbi ima uperenih u lice, kamera detekcije pokreta – više nego u prijenosu Formule 1. Igra režije, miksanja slike od strane režisera iza, igra lasera, dima i svjetala je na takvom nivou da sam u jednom trenutku shvatio kako je ljudima koji uživo u dvorani gledaju prijenos Eurovizije. Na video zidovima čisti televizičan spektakl, a na stageu ipak vidimo sve tehničare i tim ljudi kako to sve stalno pomiču, kamermane koji prate svaki korak i pogled, svaku ruku plesača, svaki gutljaj vode s fontanske slavine, svaki zajednički zagriz jabuke koji se pretvara u poljubac. Kada Lorde kleči na vrhu LED kutije koja je sada visoko u zraku na kukama, jedna kamera je ispod krovnog stakla pa na video zidu dobivamo krupni plan žablje perspektive njezinog lica natopljenog emocijama dok nam “oči u oči” izvodi ‘Shapeshifter’.

Foto: Valentina Ivančić

Sada te kutije više nisu na kukama, one su sada komadi zida preko kojih Ella Marija Lani Yelich-O’Connor prelazi boreći se sama sa sobom, sa svojim osjećajima iz prošlosti, s onim što ju oblikuje za budućnost. Razapeta između same sebe izvodi ‘Supercut’, a između izvedbi često izražava oduševljenje Hrvatskom i pulskom Arenom pa sve ode i u dugački emotivni govor pri kojem govori kako joj je dugo trebalo da dođe u Hrvatsku i da žali za tim i kako će se sada stalno vraćati jer u životu počinje shvaćati važnost svojih predaka i kako ih želi učiniti ponosnima svojim životom. Cijela Arena joj skandira “Marija, Marija!” na što ona više puta tijekom večeri zahvaljuje s “Hvala lipa!”.

Foto: Mislav Bartoš

Cijeli nastup je jedno transcendentalno poimanje života, jedan narativ prije narativa, a opet nekako prisutan. Jedan trenutak koji je uhvatljiv samo ako ga se ne osvijesti. Jedna riječ koja ima značenje samo ako se ne izrekne. Ono neizrecivo kao polazišna i završna točka svega. Nešto što uvjetuje nešto, ali da ga nema bilo bi nečega drugog i vratilo bi se u isto. To mi jedino ima smisla za napisati, a tako je neodređeno. Možda najbliže iskustvo značenja riječi “saudade” u Portugalu. Nedostajanje, ali ne u smislu u kojem mi znamo za nedostajanje. Ta riječ se ne može prevesti na nijedan drugi jezik. To je riječ koja se može samo osjetiti. Pula je tako nešto osjetila sinoć.

Foto: Valentina Ivančić

Motiv srca, motiv života, nešto je što prožima cijeli nastup. Odsjaj vode, efekti lasera koji pulsiraju, da bi na kraju skinula majicu i počupala sa sebe elektrode koje su vezane po njoj, razvila baner preko publike u parteru na kojem piše “I DON’T BELONG TO ANYONE 2013-2026” i samim time odaslala poruku autentičnosti za koju je spremna dati sve. Ali one istinske autentičnosti. Ne one autentičnosti koja se spominje svaki dan u milijunima brain rot reelsa po društvenim mrežama, koju tako olako spominju tko god stigne u bilo kojem talk showu na televiziji, koja se tako lako napiše kao dio naslova clickbait članka na lifestyle web magazinima. Ona autentičnost koja je neizreciva, koja se ne smije spomenuti jer ako se spomene – već je prošla. Kutak svijeta samo za sebe. Bend nije predstavila, kao ni plesače. Izvela je 21 pjesmu u sat i pol vremena, rekla što ima za reći i završila koncert bez bisa, kojeg nikada ni ne radi.

Foto: Mislav Bartoš

Stoga ne čudi kako je već nekoliko puta bila proglašavana glasom mladih generacija. Klinci osjećaju to što im pričaju njezine pjesme jer dio odrastanja je i pokušaj pripadanja u oceanu neshvaćene pogubljenosti. A Lorde te osjećaje, prožete i motivima klubova, plesanja, znojenja, noćnih termina za donošenje odluka, jako dobro oslikava kroz svoj svijet kojeg tako samouvjereno pruža na van. I u tome je i odlika dobre poezije – vjerovati u svoje stihove, živjeti ih, biti iskren. Jer kada si iskren to onda traje. Sve ostalo brzo ode u zaborav. Poslije koncerta sam jeo sladoled ispred Arene i neki klinac pored mene na zidiću je rekao svom frendu kako misli da ga je ona baš u jednom trenutku pogledala direktno u oči, a frend mu je, skrolajući usput po Instagramu, odgovorio na to nekim polu engleskim slengom kojeg nisam razumio.

setlista, izvor: Setlist.fm