Napokon, nakon što je slavna njemačka proto-elektro mašinerija Kraftwerk Lijepu našu pohodila dvaput, no u sklopu festivala – konačno smo dobili i jedan samostalni nastup. Pozornica pulske Arene, takva povijesna i arhaična, teško da si tematski paše s motorik-futurizmom Kraftwerka, ali magičnost tog ambijenta naprosto nadjačava sve nepodudarnosti.

Treba, doduše, reći kako nije isto usporediti nastup na INmusicu 2009. i otvaranje Dimensions festivala 2018. u pulskoj Areni, kada su vjerojatno imali setup jako sličan sinoćnjem unatoč predgrupama kako je običaj za otvaranje Dimensionsa.

Premda, jedan detalj mi je odskočio u očima u samoj pripremi za koncert – naime, radilo se o sjedećem iskustvu. To je bila odluka – benda, organizacije, zajednička – u kojoj nisam vidio pretjeran smisao, ali što je, tu je.

Kraftwerkova glazba je neka vrsta tehno-introspektive, nešto što izaziva, barem u meni, evokativan, madlenski osjećaj. Netko reagira nekako, netko bi na to i zaplesao, dio ljudi i jeste. Ipak, dojma sam da je postavljanje stolica dobar dio publike spriječio da ustane i slobodno zapleše jer bi nekome iza zaklanjali pogled. Iznenadilo me i da koncert nije rasprodan – ali to je do publike. Ovakav bend u ambijentu rimskog amfiteatra…

Sve u svemu, konačno sam dočekao! Obećao sam da mi je ovo jedna od posljednjih ovakvih putešestvija jer je u obiteljsku priču došao mali junior koji traži i tražit će svoje, stoga mi je ovaj Kraftwerk i simbolički imao osobni značaj. Bend koji je jedan od najutjecajnijih sastava svih vremena, u povijest glazbe, i koji je izrodio praktički čitave glazbene i smjerove, koji se oslonio na syntheve, matrice, kompjutere i sampleove kada su oni bili dio laboratorija i većih korporacije… Bend koji će predstaviti osobni kompjuter kao nešto što nas pojedinačno lansira u budućnost, 1981. godine kada su na vrata tek kucali IBM-ovi PC-jevi ili pak ZX Spectrum i Comodore64, koji će izaći godinu kasnije… Kraftwerk je bend koji je prije 48 godina povukao pitanje o sjedinjenju čovjeka i humanoidne mašine, što je aktualnije nego ikad u dobu robotizacije i umjetne inteligencije… Sastav koji je tako uglazbio iskustvo vožnje njemačkim autobahnom, ili vožnje bicikla po Tour de Franceu, naprosto je zaslužio rasprodanac (i micanje stolica, no lako za to).

“Damen und Herren… Ladies and Gentlemen…” poput računala zaglavljenog u Twin Peaksovoj Red Roomu, uveo nas robotični glas u koncert dok se četvorica ljudi-mašina iz Kraftwerk-automatona stacionirala za svoje tehno-postamente nakon čega je započela “Numbers“. Ralf Hutter, jedini iz originalne postave sa svojih 79. godine predvodio je četvorku koju su činili još Henning Schmitz, Falk Grieffenhagen i Georg Bongartz. Nažalost, drugi preostali član ključnog Kraftwerkog kreativnog duopola, Florian Schneider, preminuo je 2020. godine.

Prigodno žutilo i računalna konzola zatim nas je uvukla u taj njihov magični Computer World, koji je te 1981. godine bio puno benigniji u odnosu na masovni nadzor obavještajnih službi, privatnih AI megakompanija i sveprisutnih data brokera. A da sami ne ostanemo izvan tog sustava, morali bismo programirati naš kompjuter i lansirati se u budućnost, kako u introu pjesme Home Computer veli pokojni Florian Schneider. Uz nju je, sukladno tematici, išla komplementarna It’s More Fun to Compute.

Provedeni smo zatim jednim intergalaktičkim putovanjem uz Spacelab, baš kako je mnogima rad Kraftwerka i njihov Kling Klang studio zazvučao 70-ih kada su počeli razvijati vlastitu tehcno-pop estetiku.

Man vs Machine i taj odnos, koji je danas poput štokholsko-sindromske simbioze, u njihovoj interpretaciji  uslijedio je relativno brzo. Publika se počela buditi, uz zviždanja i povike. Zanimljivo, pred uvod u koncert sam se mjesecima pripremao uz live ove pjesme baš iz Stockholma, stoga mi je simpatično kako blago ekstatične povuke i pozive na ples, primordijalne ekspresije neke vrste, ljudi ispoljavaju baš na pjesmi koja slavi mašinu kao tehnološku ekstenziju čovjeka.

Dočekali smo ubrzo i Autobahn, no ne u originalnoj, 23-minutnoj verziji – iako stvarno ne bih zamjerio. Moram istaknuti za koncert nevezano opservaciju – kako sam i u Pulu i nazad za Zagreb putovao BlaBlaCarovima, iznenadilo me kako oboje vozača nisu puštali tu pjesmu – vozeći se na autoputu. Baš sam htio osjetiti taj klišej od osjećaja. Vokoderski uvod, truba, animacije obilaska – sve bez ijednog krivog tona, blicanja i prometne živčanosti – kao da bi tu pjesmu trebalo slušati u ljetnim mjesecima dok čekaš prohodavanje trake u nekoj kilometarskoj koloni…

Computer Love nas je još jednom podsjetio na inovativnog Kraftwerka, koji kao da je predvidio online-dating servise poput Tindera i koncepte digitalizirane ljubavi u Computer Love.

“Another lonely night
Another lonely night
Stare at the TV screen
Stare at the TV screen
I don’t know what to do
I don’t know what to do
I need a rendezvous”

Superficijalnost današnjih veza, odnosa i životnih stilova općenito emanira njihova sljedeća – The Model – ali u posebnom settingu tog cutthroat svijeta celebrity kulture i visoke mode. Sljedeća Neon Lights savršeno objedinjuje u prethodne dvije pjesme stvorenu atmosferu samoće i izolacije uslijed sve većeg upliva kompjuteriziranog svijeta u živote pojedinca, oživotvorenu kroz noćnu šetnju metropolisom osvjetljenim brojnim  neonima. Čovjek dobije dojam da 1927. godine šeta Berlinom i utopijom Weimara.

Kratko se Hutter potom obratio publici u jednoj direktnoj interakciji, spomenuvši da će bend izvesti pjesmi Merry Christmas Mr. Lawrence japanske legende Ryuichija Sakamota, preminulog prije tri godine. Spomenuo je Hutter kako su se sa Sakamotom sprijateljili prilikom nastupa u Tokiju 1981. godine te da je to bilo doživotno prijateljstvo.

Imalo bi smisla s ove poveznice s Japanom prijeći na nešto puno škakljivije i problematičnije, kako u kontekstu Japana, tako i Njemačke – radioaktivnost. Prvo su uveli s tonom Geiger Countera, a potom nas ozračili uz Radioaktivitat! Japan kao zemlja najpogođenija silom nuklearne energije, bila je višestruko isticana u sklopu njihova videozida. Hiroshima i naknadno dodana Fukushima, pridružile su se Černobilu, Harrisburgu i Sellafieldu kao drugim istaknutijim nesrećama. Zanimljivost koju sam čitoa u knjizi Uwea Schüttea o Kraftwerku dotiče se javne rasprave u Zapadnoj Njemačkoj oko nuklearnih elektrana, sukoba javnog mnijenja oko njihove gradnje. Tada je i bend ponešto promijenio svoje lirike, poučen tadašnjim kritikama kao i nabrojenim katastrofama te su u odnosu prema radioaktivnosti itekako manje pozitivno ozračeni nego su bili prije 50 godina, po izlasku istoimenog albuma.

Na svjetlije teme, koje slave radost pokreta, Kraftwerkovci su nas prebacili bez puno pitanja, dajući nam korman u ruke u nekoj provansanskoj zabiti. Cijeli pripadajući niz Tour De Franceu (uz etape 2, 3 i Chrono) izveli su u relativnoj blizini Slovenije, čiji je Tadej Pogačar na upravo održanom TDF-u osvojio petu titulu. Da je pokret dio opsesije, baš kao njihovim neglazbenim pretečana futuristima, dokazali su nam uz još jednu kultu, Trans Europe Express, koja odražava njihovu ranu posvećenost eurointegracijama kao nikad aktualnijoj temi Starog kontinenta.

A kad smo kod prigodnih momenata, izvedba Pocket Calculator u pokrajini gdje je nastao prvi na svijetu – “digitron” u Bujama 1971. također ima određenu poetičnost.

Već smo se lagano bližili kraju – atraktivni video vizuali na pratećim zidovima ponijeli su nas na putovanje pa makr mi sjedili – ali Kraftwerk je imao poruku za nas. Njihov Techno Pop, njihov Boing Boom Tschak – nikada ne staje. Muzika ne smije stati, jer to će biti kraj Kraftwerka – ali i svijeta. Musique Non Stop stoga je završila regularni dio, a mini bis nas je podsjetio na početnu teoriju – The Robots su nas zabavljali, a sada odlaze u svoj Mars / dizeldorfski Kling Klang. Transformacija iz ljudi u mašine je kompletna.

Bilo mi je teško složiti dojmove odmah post-festum. Predominantan mi je osjećaj bio da je to sad to, vidio sami h i to je činilo dobar dio moje sreće u trenutku – baš kao i pogled na crvenim reflektorima raspucanu pulsku Arenu. Snimke će ponešto vratiti, ali suze koje sam (na momente, neuspješno) susprezao, ponešto i zbog vankoncertnih događaja, bit će pamtljiviji dio cjelokupnog iskustva.