Kultni brazilski jazz-funk-bossa nova band, Azymuth, nastupio je jučer u prepunom zagrebačkom klubu Peti kupe, koji se od početka godine isprofilirao kao sjajan venue za sva koncert jazz/funk predznaka.

Premda sam fan svakakvih jazz-fusion/funk sastava sedamdesetih, od Herbieja Hancocka, Zappe i bendova, brojnih Japanskih genijalaca (Ryo Kaawasaki, Casiopea), nekako me Azymuth izbjegao. Kada sam vidio da dolazi sastav, čije sam skladbe čak i prepoznao preslušavajući Light as Feathers i druge albume, nisam ni časa dvojio.

Koncert Azymutha tako je sjajno došao kao šlag na polugodišnju tortu, obzirom da se svakako očekuje ljetni s eventima, barem što se tiče Zagreba. Službeni povod ovom druženju je 50. obljetnica postojanja grupe, iako bi bilo pošteno reći da se ovdje radi od trećini slavnog trija. Naime, klavijaturist Roberto Bertrami preminuo je 2015. godine, dok je prije mjesec dana preminuo Ivan Conti, bubnjar i perkusionist. Alex Malheiros, basist i gitarist, službeni frontmen sastava koji u mikrofon samo pokatkad nešto chanta i povremeno se obraća publici, bio je na rubu da cijelu turneju povodom 50. rođendana benda otkaže. No, dogodilo se suprotno, turneju je odlučio održati u čast preminulom Mamaou, kako su Contija zvali.

Azymuth; FOTO: Luka Antunac

Zanimljivo, demografska slika koncerta bi rekla da je prosječna dob bila nekih 40-ak godina; nemam pojma zašto je to točno bitno, ali je to neka opservacija – kao da bend ima solidnu bazu višegodišnjih fanova, što će moguće i biti istina uzme li se u obzir da je Peti kupe bio dupke popunjen. Što se benda tiče, baš su poput pravih amazonskih Brazilaca, nastupali u ‘prašumskom’ izdanju, pored dvije poveće biljne kulture. Zavrtjeli su oni kroz jednoipolsatni nastup plejade svojih hitova i poznatijih stvari. Ne mogu reći da sam išta raspoznavao jer velim, nisam bio poznavatelj grupe do mjesec dana pred koncert. Činjenica jeste da se na ovakvim koncertima potpuno prepustim glazbi pa kud me odnese – a jučerašnja atmosfera je sasvim solidno plovila, unatoč činjenici da dva člana originalne postave Azymutha više nisu s nama, zamijenili su ih itekako sjajni profesionalci.

Unutar nekoliko pauza, bend se zahvaljivao prisutnima na dolasku i slavlju života njegovog netom preminulog kolege, a sve je završilo u tom istom, funk-plesnjačkom tonu u kojem je i trajalo, netom iza 23:30h.

Rekao bih puno više, ali ponavljam se – njihova je glazba pričala, i zapravo na pravi način pokazala zašto se radi o prekaljenim liscima međunarodne glazbene scene – 50 godina postojanja, nije niti najmanje lako ostvariti. Rekao bih da im želim još toliko, ali – bilo bi nerealno. Doduše, tko zna, možda se u nekoj novoj iteraciji nastavi pronositi bossa nova zvuk brazilskog jazz-funka…

Azymuth; FOTO: Luka Antunac