Iako malo s odmakom pišemo o odlasku na koncert australskog multiinstrumentalista Xaviera Rudda, dojmovi su još uvijek tu. U moru prolaznih koncerata (i velike frekvencije nastupa nakon godina pandemije), ova činjenica dovoljno govori o kakvom je koncertu riječ. Vjerujem da je ovo dijelom posljedica toga da smo na koncert išli bez posebnih očekivanja i prilično ležerno, no ono što nas je dočekalo bilo je teško ne konzumirati u potpunosti.

Prije nego je na pozornicu izašao Xavier, pri ulasku u tvornicu nas je dočekalo jako ugodno iznenađenje. Za zagrijavanje publike je bio zadužen Bobby Alu, koji je sviranjem više instrumenata prilično rasplesao publiku koja je tek pristizala na koncert. Posebno su me se dojmile njegove vještine na udaraljkama gdje je osim nekih standardnih instrumenata imao i udaraljke folklorne glazbe. Nažalost, Bobbyev smo početak nastupa propustili, no vrlo brzo shvatili da je bila velika šteta propustiti uvod u jednu prekrasnu atmosferu. Nadamo se ponovnom susretu.

Ljubav, zajedništvo i party

Na pozornicu je uskoro izašao Xavier Rudd uz toplu dobrodošlicu publike. Iako je na pozornici bio sam, niti u jednom trenu se nije činilo kao da mu nedostaje prateći bend. Ovim putem ne mogu ne pohvaliti ekipu koja se bavila ozvučenjem i produkcijom zvuka jer su odradili izvrstan posao. Nisam mogao ne iskomentirati kako je ovo možda i najbolje napravljeno ozvučenje u Tvornici koje sam čuo. Svaki instrument se čuo savršeno jasno i točno onoliko koliko je trebao. Ne može se naglasiti koliko je ovo važan element u doživljaju koncerta.

Koncert je otvoren s “I Am Eagle” i Xavierom iza bubnjeva, no ubrzo ćemo shvatiti da ovaj koncert ima poseban dualizam. Tako je dio pjesama, poput velikog hita “Stoney Creek” kojeg je publika objeručke prihvatila, Xavier svirao samo na gitari uz dodavanje beata. U ovoj intimnoj atmosferi je publika pomno pratila tekstove i riječi ispunjene motivima ljubavi, zajedništva, borbom za ljudska prava i stapanja s prirodom.

Druga strana ovog koncerta je bila, kako bi se reklo, pravi party. Naime, Xavier bi se lako prebacio iz tog intimnog ugođaja za bubnjeve gdje bi publiku poveo u razigrane ritmove i ples. Ono što je dodano dalo štih kakvog psytrance aftera su laseri i stroboskop koje se nije štedilo. Naravno, valja istaknuti da ovo nije bio obični bubnjarski set, nego je imao niz dodataka koji su dali novu dimenziju zvuka. Bilo se lako se bilo složiti da su pjesme uživo bile superiorne svojim studijskim verzijama. Naročito one koje su nas rasplesale kao da smo u klubu, a ne na koncertu Rudda koji je poznat po laganom opuštajućem prizvuku.

Mali trenuci i velika ljubav

U drugoj poloviti koncerta se na pozornicu vratio Bobby Alu koji je na udaraljkama davao pratnju nekoliko pjesama među kojima se najviše istaknula “Ball and Chain“. Do kraja koncerta su se pred publikom našle i neizostavne “Spirit Bird” i “Follow the Sun” dok je cijelom Tvornicom odzvanjao poznati napjev Emana, yo, yo, yo, yo. 

Čini se kako je ovaj koncert bio ispunjen nekim sitnim, a opet važnim, dirljivim ili jednostavno simpatičnim trenucima. Tako posebno moramo zahvaliti djevojci koja je stajala ispred nas i tu i tamo puhala balončiće koji se putovali po Tvornici i predstavljali odličan mali detalj u ovoj, već divnoj, atmosferi. Iako su ovo sve lijepi tekstovi i za večer poezije, glazba im je uistinu dala posebno značenje. Ovdje se možemo poslužiti riječima samog Xaviera koje je rekao tijekom koncerta: “Spoken word won’t understand this” 

Kao što sam spomenuo na početku, na koncert smo otišli s površnim znanjem pjesama, prilično ležerno i bez posebnih očekivanja. S koncerta smo izašli uz dogovor da idemo na njegov nastup ponovno prvom prilikom, napunjeni energijom s koncerta jednostavno nismo se mogli razići pa smo druženje morali nastaviti uz glazbu sličnog tona nešto dalje, iako se radilo o koncertu preko tjedna. Do sljedećeg puta, Xavier!

Valja ovim putem zahvaliti i ekipi iz LAA koja nikad ne razočara imenima koja dovodi pred domaću publiku.