… premda, i to treba uzeti s dozom sumnje. Zna se kako ide s tim oproštajnim turnejama velikih bendova, koji znaju imati više ‘oproštajnih’ turneja. Paul Stanley je već tijekom nastupa spominjao kako bi volio doći ponovno ako ga se pozove, ali to ionako kod bendova zvuči kao jeftino post-koitalno obećanje. Ipak, kod KISS-a je situacija da na njihovih 70+ godina, scenski nastup svake turneje postaje fizički sve teži za popratiti u odnosu na, recimo, nešto kostimografski manje zahtjevne Rolling Stonese, a koji su također biološko čudo.

Bilo kako bilo, prvi koncert KISS-a u Hrvatskoj, unatoč vremešnosti protagonista, bio je spektakl. Bilo je to i očekivano, radi se o bendu čiji su koncerti spektakli od samog početka. Proizašli iz ere stadionskog rocka 70-ih, njihov kombo hard/glam rocka uz prstohvat heavy-metala bio je dovoljan poziv da ih velike horde obožavatelja iz Hrvatske i okolice odluče pozdraviti po posljednji puta. Dominirale su namazane oči i hrpa KISS majica, a u posljednjoj fazi iščekivanja koncerta, pravi PR stunt koji je pomogao koncertu bio je ‘napad’ ultrakonzervativnih katoličkih grupa koji su naširoko kategorizirali KISS kao sotoniste. Doduše, kad se netko nazove KISS jer tim akronimom poručuju da su Knights in Satan’s Service, nije da možemo kriviti Udruge na krivoj logici, koliko na samoj komičnosti da nečiji scenski nastup i show zamjene za nešto puno diaboličnije.

FOTO: Luka Antunac

Spektakl je dugo najavljivan i naširoko laudan u medijima. Spominjale su se količine scenskih propsa, pomagala i pirotehnike, a kamioni i tour-busevi brojali su dvoznamenkaste brojke. Pojedincima poput mene, koji nisu pretjerani obožavatelji KISS-a, takvi su podatci, kao i činjenica da se radi o njihovoj posljednjoj turneji, bili znak da se na ovakvu priredbu treba otići – sve za spektakl.

I moram istaknuti da se ni trenutka nisam pokajao. Predgrupa za KISS bio je bend Dirty Honey. O ekipi nisam prethodno pročitao ništa, a sve što mogu reći jest da su mi se učinili kao reinkarnacija Led Zeppelina ili nekog drugog sličnog benda iz te ere rocka. Dečki, predvođeni sjajnim vokalom koji ga zna izvući, nalik su Greti Van Fleet, drugom bendu koji kao da je ispao iz vremenskog stroja izumljenog 70-ih. Ujedno im je taj manjak autentičnosti i najveći problem u mojim očima, premda su za svoj nastup privukli određen broj ljudi željnih da osim KISS-a dobiju full experience.

FOTO: Luka Antunac

Uslijedila je polusatna pauza kada se spustio veliki glot s natpisom KISS, valjda tajnovitosti radi, dok su silni scenski radnici krvavo odrađivali svoj dio posla. Sam uvod bio je spektakularan, a unaprijed se ispričavam pročitate li tu riječ još koji puta – njih četvorica su se s nekakvih ‘nebeskih podova’ spustili na stage na taktove „Detroit Rock City“, uz ispaljivanja vatre i tešku koncertnu artiljeriju. Stvarno je iskustvo vidjeti Genea Simmonsa i Paula Stanleyja u toj, pomalo karikaturalnoj obleci i sumanutim platformama, u kojoj dedeki od 70+ godina izgledaju kao netko ostavljen bez ulaznice pred ulazom na San Diego Comic-Con, kao neuspješni polaznici castinga za novu sezonu Witchera. Koliko je smiješno, toliko je i doživljaj, jer njihov trud da publici pruže spektakl, koji traje desetljećima, treba cijeniti. Sama činjenica da dvojica tipova od 70 i više godina ostaju vjerni svojoj publici koja ih kao takve kreature zna, unatoč tome što im je to sve teže i zahtjevnije, vrijedna je divljenja.

FOTO: Luka Antunac

Šarali su oni listom pjesama s više albuma, preko solaža svakog od članova benda koji je birao svoj način animiranja publike na što spektakularniji način, do najvećih hitova i konačnog bisa. Dvosatni koncert zaista je bio rijetko viđen doživljaj. Kako sam naveo, svaki je član imao svoju solo dionicu – Gene Simmons je imao svoju bravuru uz „God of Thunder“ i krv – pljuvanje mnoštva krvi, kao i uspinjanje uz već spomenute ‘podove’ do samog vrha stagea. Paul Stanley ga je ponešto nadmašio – on je na zip lineu stigao na improviziranu binu u sredinu partera, gdje je izvođen najveći hit grupe, „I Was Made for Lovin’“, a prije toga „Love Gun“. Po njegovom povratku među kolege, izvedena je “Black Diamond” za ‘kraj’ koncerta pred bis.

FOTO: Luka Antunac

Drugi članovi, koji su u 90-ima postali članovi grupe – također su dobili priliku za zasjati. Gitarist Tommy Thayer pucao je iz svoje gitare, a bubnjar Eric Singer odradio je svoju dionicu dvostruko – njegov bubnjarski podij bio je dizan i spuštan u dva navrata. Prvo tijekom regularnog koncerta za vrijeme pjesme „100.000 Years“, a na početku bisa izronio je na stage te na bijelom klaviru izveo intimniju „Beth“.

Sve u svemu, teško je i navesti, pojmiti i sažeti sve što je dotaklo pojedina osjetila sinoć u Areni – malo je to neke nostalgije koju nisam ni znao da ću je osjetiti, a malo nekog strahopoštovanja prema ljudima koji nešto i znače u glazbu, kao predstavnici jednog od najprepoznatljivijih i najuspješnijih rock bendova u povijesti glazbe. Kad to stavite u mikser sa simpatičnom pozornicom koja kao da je podzemlje u RPG igrici sa zmajem koji puše paru u Simmonsa i dvama kerberima; zatim njegovim pljuvanjem krvi, vode i konstantnim plaženjem jezika; Stanleyjevim starinskim growlanjem „Awesome, Zagreb!“, vožnjama zip lineom, gromoglasnim topovima, artiljerijom, pirotehnikom i konfetima, kojima su organizatori i KISS-ova prateća družina zasula publiku kada je za kraj večeri odzvanjala „Rock and Roll All Nite“, teško je ostati ravnodušan, čak i za najveće cinike s povećim brojem koncerata u godinama u prilično kratkom periodu.

FOTO: Luka Antunac

Emocije, sotonizam, eksplozije, jezici i zli jezici, dugovječnost, krv, znoj, suze, još krvi, vatra, puno vatre, silni (audiovizualni) efekti i taj toliko umrtvljavani – rock and roll. Pomalo su s njime i smorili, ali objasni ti to rockerima koji od toga žive zadnjih 50-ak godina. Prvi im je to, i vjerojatno posljednji, koncert u Zagrebu – pa gdje ste bili dosad?

FOTO: Luka Antunac

FOTO: Luka Antunac

FOTO: Luka Antunac

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE