A sve je počelo tako bazično. Izašla tri čovjeka oko 19:30 na kupolsku pozornicu dvorišta Stare Pekare. Dvojica mladih, jedan nešto stariji. Jedan sjeo za bubanj, drugi uzeo bas u ruke i treći je iz kofera izvadio crvenu ljepoticu s potpisom Gibsona na sebi, vodio ljubav s njom na pozornici sat i pol vremena i dok smo si osvijestili što se pred nama događa – sve je već bilo gotovo.

Tako bi se nekako ukratko mogao opisati koncert maestra Vlatka Stefanovskog i njegovog Trija u dvorištu osječke Stare Pekare u subotu, 03. srpnja, u sklopu održavanja Osječkog ljeta kulture, no stvari su puno dublje od toga.

Foto: Facebook stranica Osječko ljeto kulture

Stefanovskog sam gledao prvi puta u dvorištu novosadskog Srednjoškolskog doma 2016. godine, a tada je održao akustični koncert s Miroslavom Tadićem. Drugi puta sam ga gledao s Trijom u Erdutskom vinogradu godinu poslije. I, malo je reć, da me svaki puta iznova “izuje iz cipela“. Tako je bilo i ovoga puta, a ne mogu reći da je bila treća sreća jer sreća je svaki puta kada se ide sjediti pred maestrom i slušati njegovo perolako baratanje s tih šest žica, s kojima kao da se rodio.

Foto: Facebook stranica Osječko ljeto kulture

Kao što rekoh, izlaze njih trojica tako skromno i tiho, a u sebi sadrže svemire glazbe toliko velike da sam se nekoliko puta tijekom svirke zapitao u sebi “pa dobro jesu li ovi ljudi s ove planete i što se ovdje upravo događa“. Vlatko kad svira radi to tako da mi svi mislimo da i mi možemo, kao nije to ništa, kao daj ‘vamo da i ja malo sad sviram. Istinska genijalnost koja je sada još i pomlađena ritam sekcijom, a tu su sada Ivan Kukić na basu i Vlatkov sin, Jan Stefanovski, na bubnju. Nema orkestara, nema klavijatura i sedam osoba na pozornici. Ima ih troje, a kao da ih je sto i ne zna se tko svira ljepši instrument.

Foto: Facebook stranica Osječko ljeto kulture

Svirani su instrumentali, kultna makedonska ora, glazbe iz filmova, ali i klasici Vlatkove grupe Leb i sol. Tako su se mogle čuti “Kaladžijsko oro”, “Vlatkovo oro”, “Country (kako je Vlatko rekao, tema skladana za film prije 30 godina)”, “Čuvam noć od budnih”, “Kao kakao”, “Eleno, Kerko Eleno”, “Bistra voda”, “Ogledalo” s novog albuma “Taftalidze Shuffle”, a ritam sekcija koja ga prati je čudo jedno s kojima možeš svirati što god poželiš. Počevši od toga da treba moći pratiti Vlatka Stefanovskog samog po sebi pa sve do činjenice koliko su zahtjevne mjere u kojima se svira. Neke dionice prelaze granicu zdravog razuma koliko ih je teško ušima popratiti, a ne mogu ni zamisliti kakav genijalac moraš biti da ih sviraš – i to još s takvom jednostavnošću i s takvom koordinacijom uma, ruku i vještine! Na bisu su još odsvirane “Čukni vo drvo” i za sami kraj – “Skopje”.

Foto: Facebook stranica Osječko ljeto kulture

On svoju kapu ne mora, ali mi svoje skidamo, i to do poda, pa je sasvim opravdan i dugački standing ovation koji je ovaj Trio dobio nakon sat i pol glazbenog orgazma kojeg su nam pružili. Ne znam s koje planete Vlatko Stefanovski dolazi, ali znam da je udaljena tisućama svjetlosnih godina od nas “smrtnika“. I neka pazi na tu crvenu Gibsonovu ljepoticu da ne pobjegne nekom drugom. Šalim se, naravno, jer morala bi pobjeći nekom boljem, a toga na ovim prostorima, pa i u svijetu, teško da ima. Nije Stefanovski tek tako u gitarističkom vrhu u cijelom svijetu i nije tek tako svirao uz rame s najboljima. Jer, kao što je Rambo Amadeus rekao u jednom nedavnom podkastu, “da bi bio najbolji, moraš radit s najboljima“. A Stefanovski to je i glazbenici oko njega to jesu. Čuknit ću vo drvo u nadi da ih što prije u ovim krajevima iznova imam prilike poslušati!