Naziv albuma: Thanks for the Dance

Izdavač: Columbia / Legacy

Datum izdanja: 22. studenog 2019.

Producent: Adam Cohen

Žanr: acoustic, chanson, folk

Trajanje: 00:29:21

Broj pjesama: 9

„I was always working steady / But I never called it art“ – otvara album Leonard Cohen na prvom posthumnom izdanju pod nazivom Thanks for the Dance i uvodi slušatelja u iznimno racionalnu i skromnu, ali ispunjenu emocijama, oazu pjesništva, ljudskosti i ljubavi. I, koliko god on to mislio da nije, samim time stvara veliki pečat u umjetničkom svijetu.

Ne želim ovdje uopće ulaziti detaljno u poetiku samog izdanja jer i inače smatram kako ne treba nikada javno tumačiti značenje nekih pjesama. Svaka pjesma je nekome drugačija. Svaka riječ se kod svakog drugačije shvaća. Svaka riječ nekome nešto drugo znači. I neka tako ostane s ovim izdanjem velikog pjesnika jer ovaj album je prije svega poezija i treba značiti upravo to – svakome nešto svoje. Neke pjesme su mi od prije poznate, poput ‘It’s Torn‘i to iz najnovije zbirke pjesama The Flame i zvuče odlično, uz lijepo ostarjeli vokal Cohena i melankolične melodije akustičnih gitara, ukulelea, mandolina, cimbala, udaraljki, truba, orgulja i ostalih raznovrsnih instrumenata odsviranih na ovom djelu. Lista izvođača na albumu je poveća te se vrlo vjerojatno snimalo i posthumno na Leonardove gotove vokalne materijale.

O albumu se govori kako su to snimke i „škrabotine“ koje su ostale kao višak od posljednjeg albuma snimljenog i izdanog za autorova života, You Want It Darker, iz 2016. godine. Ja bi najmanje rekao da su ovo škrabotine, a najviše mi ovo sve liči kao materijal koji je puno jači od nekih albuma koji su prije izlazili dok je Cohen još šetao svijetom s fedorom na glavi i šarmirao žene. Sve je najavljeno singlovima ‘The Goal‘i ‘Happens to the Heart‘ i ponekad se događa situacija da su upravo ti najavni singlovi zapravo jedini dobar materijal kada cijeli album izađe na tržište, ali ne kod Cohena. Stvari poput naslovne ‘Thanks for the Dance‘ su jedan od apsolutnih favorita, uz ‘Night of Santiago‘, ‘Puppets‘, ‘Moving On‘ te recitacije poput već spomenute ‘The Goal’ i zaključne ‘Listen to the Hummingbird‘ koja tako emotivno privede tu priču kraju da se sve čini kao da je on i dalje tu među nama i kao da nam šapće te svoje riječi negdje iz prikrajka, onako niskog rasta i moćnog jezika – kao da nikada nije otišao i cinično kroz ironiju poručuje te posljednje riječi na albumu: „Listen to the hummingbird / Whose wings you cannot see / Listen to the hummingbird / Don’t listen to me“.

I zato je ovo izdanje vrijedno iako autora više nema. Upravo zato jer kao da je sve režirao poslije svoje smrti. Kao da je točno znao kako želi zaokružiti svoju autorsku priču. Vjerujem kako su album slagali posthumno i ne znam koliko je Cohen imao doticaja sa stvaranjem albuma osim snimljenih vokala, ali rad koji je na albumu napravio njegov sin Adam Cohen je zasigurno vrijedan svake pohvale, slušanja i uživanja u ostavštini velikog kantautora za koju želimo vjerovati kako je ima još pregršt te kako ovo nije posljednje posthumno djelo iz pera Cohena.  Hvala mu za ples, za sve: „Thanks for the dance / It was hell, it was swell / It was fun / Thanks for all the dances / One two three, one two three one“.

1. Happens to the Heart
2. Moving On
3. The Night of Santiago
4. Thanks for the Dance
5. It’s Torn
6. The Goal
7. Puppets
8. The Hills
9. Listen to the Hummingbird