Mark Lanegan specifična je glazbena pojava. Iako je dugo godina na sceni te je jedan od osnivača seattleovske grunge scene, također i poznat po brojnim suradnjama s utjecajnim glazbenicima i bendovima, određen broj ljudi i dan danas se upoznaje s njegovim baritonom, zvukom te kreće u istraživanje bogatog i inspirativnog opusa.

Tome svjedoči činjenica da je Lanegan poznatiji i prihvaćeniji na europskom kontinentu negoli u matičnoj Americi te je i sam više puta izjavio kako mu europska publika pokazuje puno veći entuzijazam. Gledamo li na njegovu produktivnost po pitanju novih materijala, tu je također u punom zanosu – prije samo dvije godine nastupao je u Tvornici kulture promovirajući album „Gargoyle“, zatim je u kolaboraciji s Dukeom Garwoodom objavio album „With Animals“, da bi se u Hrvatsku nanovo vratio s novopečenim, friškim albumom „Somebody’s Knocking“.

Koncert u Tvornici započeo je s dvije uvodne grupe – zagrebačkim indie bendom The Lesser Men i manchesterskim post-punkerima The Membranes. Oba benda na svoj su način tematski odgovarala večeri te poslužila kao kvalitetan i dostojan uvod i uvid u novi/stari Laneganov zvuk kojega kreira s nekoliko posljednjih albuma.

The Lesser Men prvi puta čujem uživo, a za uho su mi zapeli tamo krajem 2017. godine, kada sam može se reći stvarno uživao u preslušavanju albuma „Bedrooms“, koji im je i donio tadašnju određenu veću prepoznatljivost među alternativnim krugovima. Riječ je o kvalitetnom alternativnom rocku s primjesama indie popa, četvorka je odsvirala nekoliko stvari s novog albuma „References, Reflections: Revelations“ te sa spomenutog prethodnog albuma i ponešto s „Vacation Freeze“. Zadovoljan sam poslušanim, gledano i s izvedbene i s konceptualne strane.

Foto: Luka Antunac

Nakon njih uslijedili su The Membranes, bend o kojem moram priznati da ništa nisam znao do prije ovog koncerta, a za kojeg mogu reći da mi je užasno žao što nisam (ili užasno drago što sam na njih nabasao i to uživo). Dečki u dubokim srednjim godinama ustvari predstavljaju englesku (manchestersku) školu post-punka i punk-rocka, u tim krugovima prilično cijenjen sastav osnovan daleke 1977. godine, predvođen glazbenim novinarom, basistom i pjevačem Johnom Robbom. O tome koliko su dečki (i djevojka) skromni govori to da su prije i nakon koncerta cijelo vrijeme bili dostupni za druženje, pitanja te nabavku mercha, a o tome koliko su mladoliki i energični govori to da su kroz cijeli 40-minutni nastup odradili stvarno odličan nastup. Beskompromisnost, energičnost, odličan songrwriting, izmjene i koketiranja žanrova, no ponajprije taj element iznenađenja izazvali su jako dobre reakcije, makar je publika malo bila škrtija s feedbackom. Prostor se lagano već popunio i bilo je vrijeme za „viteza tame“.

Foto: Luka Antunac

Lanegana sam posljednji put uživo slušao u Laubi 2015. godine kada je promovirao odličan album „Phantom Radio“. Već se s tim albumom dalo naznačiti kako će karijera otići u nekom electro-synth-darkwave smjeru, naravno nikad ne isključujući gitare, distorziju i ostale rockerske elemente. „Somebody’s Knocking“ album je kojeg je logično odsvirao najviše, čak sedam stvari, od kojih bih izdvojio najbolju „Night Flight to Kabul“, mračnu „Dark Disco Jag“ te neobično dinamičnu „Stitch It Up“. Osim toga, naravno da smo mogli čuti hitove s „Blues Funeral“ albuma „Ode To Sad Disco“, fantastičnu „Bleeding Muddy Water“ te jezivu „Burning Jacob’s Ladder“, gdje nažalost nije odsvirao meni osobno najznačajniju „Gravedigger’s Song“. Pjesme su se pametno ispreplitale od albuma „Bubblegum“ do posljednjeg, izostavljajući na ovoj turneji veći broj akustičnih obrada ili općenito akustične faze s albuma prije „Bubbleguma“. Šteta, no pročitao sam da će se faza akustike vratiti s nadolazećim albumom u travnju 2020. godine – „Straight Songs of Sorrow“ (talking ’bout productivity).

Foto: Luka Antunac

Kako je to bilo i očekivano, Mark vrlo slabo priča između pjesama, tu i tamo se zahvali i predstavi bend, stoji kao drvena Marija na mjestu držeći se s obje ruke za mikrofon, a i sam koncert bude dosta „jednoličan“ – iz pjesme u pjesmu, iz pjesme u pjesmu, iz pjesme u pjesmu… i tako sat i pol vremena. Nekome tko se po prvi puta upoznaje s njegovom glazbom može biti i malo zbunjujuće što čuje toliki spoj i konstantni naboj elektronike i rocka od jednog „rockera“, no kada se sve pjesme razdvoje i gledaju kao zasebne indidivue, riječ je o užasno uigranom i aranžerski vješto posloženom koncertnom repertoaru. Ono što je iznimno značajno za publiku, a isto tako cjenovno za njega, je što nakon svakog koncerta ostaje potpisivati merch i fotkati se s fanovima, što je stvarno rijetko lijepa gesta i prizemnost, no čovjek s vremenom shvati da od prodaje albuma u današnjem svijetu i nema puno vajde pa je jedan od logičnih poteza veće približavanje publici, što hrvatska publika vrlo dobro razumije, opetovano puneći prostor svake njegove svirke, koliko god često bile.

Foto: Luka Antunac

Riječ je o jednom vrlo dobrom koncertu zbog kojeg mi nije žao što smo potegnuli iz Osijeka utorkom da mu prisustvujemo, tim više što sam ostao i više nego ugodno iznenađen dvama uvodnim bendovima, a i uspio sam čuti neke odlične stvari s novog albuma i s „Gargoylea“ uživo. Mračnog barda i povučenog gospodina uvijek je zadovoljstvo čuti, pogotovo u njegovim najboljim danima po pitanju kreativnosti i produktivnosti. Marče, vidimo se za pola godine do godinu s novim materijalom, taman te se zaželimo!