20 godina Tvornice Kulture sinoć je proslavljeno gostovanjem kultnog kantautora i rockera Gorana Bareta i njegovih Majki. Prepuna Tvornica svjedočila je još jednom samo Goranu svojstvenom performansu.
Očekivanja pred koncert Majki su uvijek velika s obzirom da se radi o bendu koji sada već više od 30 godina vlada Hrvatskom, a i regionalnom rock scenom. Bare je s vremenom postao neponovljiva narko isusolika rock figura koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Neke tako sigurno nerviraju njegove nerijetko nerazumljive propovijedi koje drži s pozornice, dok druge to iznimno zabavlja. Tako se ne mogu oteti dojmu da znatan dio ljudi odlazi na koncerte Majki samo kako bi svjedočili novom showu u Baretovoj režiji i izvedbi, a da pritom fantastičan bend i svirka ostaju pomalo u sjeni.
Bend je započeo koncert pjesmom Ljubav krvari s hvaljenog posljednjeg studijskog albuma Nuspojave. Već sam Goranov izlazak izazvao je ogromne ovacije publike. Na pozornici ga je čekala, sada već karakteristična, barska stolica zajedno s polupraznom bocom Jack Danielsa koja se poprilično slabo praznila tijekom koncerta. Početak je bio obećavajući jer Bare nije puno vremena potrošio na svoje monologe (protiv kojih osobno nemam ništa), već se brzo prihvatio pjevanja. Čini se da ga je smetao prostor predviđen za fotografe jer, bar koliko sam uspio shvatiti, Bare je ulazio u verbalni obračun s fotografima, no atmosfera se zagrijala čim je bend krenuo sa setom legendarnih singlova, poput Fantastične Vatre te Budi Ponosan.
Foto: Lea Brečak
Goran Bare je zaista neponovljiva ličnost i frontmen u povijesti hrvatske rock glazbe, stoga ne čudi velika povezanost između njega i publike tijekom koncerta. S jedne strane publika njemu (a vjerujem i ostatku benda) prenosi energiju, a kada publika malo zamre, onda Bare odjednom skoči i krene sa svojim karakterističnim zavijanjem što momentalno trgne publiku. No Bare najveću podršku dobiva u snažnom bendu koji iza njega praši. Glazbeno se koncert prelijeva između bluesy svirke s ponekom psihodeličnom gitarističkom dionicom do prljavog garažnog rocka koji je u stanju rasplesati sve prisutne, a i samog Gorana koji će se nerijetko izvijati i plesati na neki svoji Baretov način svaki puta kada bi bend krenuo u neku instrumentalnu dionicu.
Mišljenja sam da vrijedi svakog od člana benda posebno spomenuti s obzirom da su svi prisutni na pozornici zaslužni za svaki aspekt glazbene poslastice koje nam Majke mogu prirediti. Pa tako imamo Krunu Domaćinovića na glavnoj gitari i upravo će njegove solaže pružiti upečatljivu količinu energije i užitak je prepustiti se njegovim gitarističkim virtuoznostima.
Foto: Lea Brečak
Na pedal steelu je simpatični Davor Rodik koji će nerijetko preuzeti i drugu gitaru i to čini mi se najviše na onim blues orijentiranim pjesmama. Posebnu notu koncerta daje i Berislav Blažević Bero na Hammond klavijaturama i kao veliki štovatelj istih, uživao sam u svim njegovim sinoćnjim glazbenim kolažima koje je stvarao. Za ritam sekciju zaslužan je Alen Tibljaš na bubnjevima kojeg Bare nije pustio da se odmori za vrijeme pjesme Put ka sreći, koja je odsvirana u ponešto drugačijem aranžmanu od onog svima poznatog. Ne znam koliko je već dugo u bendu praksa odsvirati Put ka sreći u funky-reggae stilu, ali takva izvedba je također bila pun pogodak. Posljednji, ali ništa manje bitan član garniture jest basist Mario Rašić koji neumorno stvara eksplozivnu zvučnu podlogu cijelom bendu.
Zapanjujuća je energija koju je Goran u stanju prezentirati na pozornici, pogotovo ako uzmemo u obzir njegovu burnu velvet undergroundovsku prošlost. Tako u maniri esencijalne rock ikone Bare zna kako „nabrijati“ publiku, iako ponekad zna i iznenadno raspršiti atmosferu tijekom pjesme kada krene nešto samo njemu razumljivo pričati u mikrofon, no prisutni slušatelji moraju biti svjesni kako je to sve dio njegovog performansa.
Foto: Lea Brečak
Mišljenja sam da ne postoji nepoštivanje publike od strane Gorana (među publikom se znalo čuti tu i tamo nezadovoljstvo upućeno prema pozornici gdje se tražilo da samo pjeva i da se mani svog „baljezganja“) jer na kraju smo dobili svirku koja je trajala nešto više od dva sata, a koja je potom uključivala i bis gdje nas je bend počastio s još četiri pjesme. Kao da to nije dovoljno, Bare je ostao posljednji na pozornici, sjeo na barsku stolicu i publici se zahvalio solo vokalnom izvedbom pjesme (ili možda i više njih) koja mi nažalost nije bila poznata. Štogod mislili o njemu, čini se da mu je glazba neupitno i dalje na prvom mjestu, a na tom polju Goran Bare i Majke su zaista jedan od najznačajnijih te i dalje aktualnih naših rock bendova.
Nedjelja navečer je dosta nezahvalan termin za jedan veliki koncert, kako za organizatore tako i za publiku, no to nije spriječilo zagrebačku publiku da napuni cijelu Tvornicu, a bend se zahvalio na najbolji mogući način – prvorazrednom rock predstavom.
Komentari preko Facebooka