Treće gostovanje bizarnih Čileanca pretvorilo je Vintage u atmosferično trance iskustvo koje vas ne ostavlja ravnodušnim. Live izvedbi Follakzoida ćete se prepustit u potpunosti ili ćete pobjeći što dalje i ne vratiti se više nikada.

Čileansku glazbenu skupinu Follakzoid nezahvalno je i dalje stavljati pod okriljem psihodeličnog ili krautrock žanra što su bili labeli za spomenuti bend otkada su se pojavili na glazbenoj sceni prije desetak godina. Članovi benda na pomalo pretenciozan način ne žele da ih se ukalupljuje u niti jedan žanr ili podžanr. Riječima non-binary gender Domingae (kreativne okosnice benda) publiku se želi pozvati na dijeljenje iskustva kroz neracionalnu, soničnu art formu i energiju. Zvuči pomalo preseratorski? Apsolutno. No, bilo je to jebeno moćno glazbeno putovanje sinoć servirano u Vintageu.

Zagrebački klub Vintage se s godinama sad već ustoličio kao dom i okupljalište jake stoner i metal scene. Koncerti su to na kojima prevladavaju specifični masni riffovi, pive se razlijeću po publici, a i nerijetki miris jointa vam nadražuje nosnice. Sinoć su stvari otišle van spomenutih gabarita i Vintage se pretvorio u minimalistički trance klub gdje se tražio bombon viška među okupljenima.

Taking Drugs To Make Music To Take Drugs je album Spacemen 3 iz 1990. godine i naslov albuma možda ponajbolje opisuje glazbenu sinoćnju odiseju koju su nam prezentirali bizarni Čileanci. Tom logikom, ni ne čudi što je došlo do intrigantne kolaboracije između Follakzoida i Jason Spacemena 2017. godine koja je rezultirala izdanjem London Sessions. Specifičnost projekta Follakzoid je u njihovim repetativnim hipnotičkim ritmovima koji prizivaju duh krautrock velikana poput Neu!, Can, itd. Follakzoid svoj identitet stvara i kroz minimalističke te upečatljive video spotove u kojima Domingae, koji je redatelj istih, inspiraciju (između ostalih) pronalazi u radovima mađarskog filmskog velikana Bele Tarra.

Performans je krenuo nešto poslije 22 sata kada u potpunom mraku na pozornicu dolazi Domingae sa zapaljenom svijećom u ruci. Ubrzo mu se pridružuju i ostali članovi benda, svaki sa svojom svijećom, a hipnotizirajući elektro beat već je derao iz zvučnika. Minimalizam i atmosfera. Gradacija brza kao pomicanje tektonskih ploča. U iščekivanju ste poput Estragona i Vladimira, ali dok zapravo čekate (a ni sami ne znate šta) ulovljeni ste u Follakzoid mantričnu klopku. Pogledao sam na sat i shvatio da je prošlo sat vremena otkad je koncert počeo, a meni se činilo kao da su krenuli prije dvadesetak minuta. Slično iskustvo doživio sam na tibetanskoj zvučnoj kupki kada ulazite u polu-meditativno stanje ispunjeno zvukom gongova koji vibriraju oko vas. Vrijeme kao da je nestalo. Stoga i ne čudi da bend svoju inspiraciju pronalazi u drevnim šamanskim glazbenim izričajima s Anda.

Neprestana glazbena kulisa nadograđivala se postepeno bez pauze u ijednom trenutku. Domingae je taj koji upravlja cijelim trance “orkestrom”. Neprestano se saginje tokom koncerta kako bi glazbeni trip nadogradio sitnim, ali učinkovitim glazbenim efektima. Rukama signalizira kolegama na synthovima kada da se uključe. Ponekad se raspleše na onaj tipičan trance način u svojoj malo prekratkoj suknji. Set lista svela se na njihovo posljednje studijsko izdanje „I“. Album je odsviran u cijelosti. Primjetiljivo je da se radi o preciznom i pomno isplaniranom glazbenom performansu gdje nema mjesta za njihove prošle glazbene uratke. Priča koja ima svoj početak te konačno i kraj. Sve ostalo bilo bi suvišno.

Čile je 2010. godine zadesila tragedija u obliku razornog potresa koji je po nekim navodima pomaknuo zemljinu os te je time skraćeno trajanje duljine dana za 1.26 mikrosekunde. Na valu te strašne tragedije, sinoć u zamračenom Vintageu su i meni Čileanci skratili (oduzeli) vrijeme koje se rastopilo u neke neracionalne sfere.