U subotu, 27. travnja, Ti ja i moja mama u Saxu promoviraju album “Teška kao dno” pa smo tim povodom odlučili izmijeniti nekoliko riječi s njima.

Bend zapažen po izrazito atmosferičnim pjesmama te egzistencijalističkim tekstovima koji propituju prolaznost, rastanak, osjećaj besmisla, pa na kraju i strah od smrti, za nešto manje od dva tjedna koncertno će promovirati svoj album „Teška kao dno“. Što su nam sve imali reći o aktualnom albumu, njegovom nastanku te o samom bendu pročitajte u nastavku.

Ekipo, lijep pozdrav! Za početak, da razbijemo tremu, kako ste? Kako provodite ove proljetne dane?

Bok! Proljetne dane provodimo uglavnom u vrtu. Sada je vrijeme sadnje ruža penjačica i sijanja travnjaka. Ponedjeljkom imamo probe. Nalazimo se na cugi u Kota-Juta baru prije svake probe gdje promišljamo aranžmane J i pregovaramo oko dinamike.

Radimo i neke nove stvari.

Iza vašeg imena zapravo stoji  priča o jednom projektu ili bolje rečeno propalom pokušaju osnivanja benda (ako sam dobro shvatila). Možete li nam reći nekoliko riječi o tome?

Ustvari mi smo propali pokušaj neosnivanja benda. TJMM je zamišljen kao suradnja, svaki put sa nekim drugim. Prva gošća na violini trebala je biti moja mama, zato smo se i nazvale Ti, ja i moja mama. No u zadnjem trenutku umjesto mame uletila je Sandra na gitari. Pjesma je bila „Sjećaš se one oluje“. To je naša prva pjesma.

Ideja tih suradnji bila je neko glazbeno istraživanje. No, pokušaj je propao. Kao one-night stand koji se na kraju pretvori u vezu. Nakon 3 probe shvatile smo da imamo još jedan bend.

Svi koji prate vaš rad znaju kako je Ti, ja i moja mama ustvari kombinacija članova benda U pol’ 9 kod Sabe te pridruženih – Sandre Sobočanec i Berka Muratovića. Kako je došlo do ove vaše suradnje i jeste li zadovoljni krajnjim rezultatom?

Sandra je bila prva gitaristica benda U pol’ 9 kod Sabe koja je bend napustila vrlo brzo, već tamo 2010. Bilo nam je jako drago da opet s njom nešto radimo jer smo se u prvim danima Saba jako lijepo slagale i radile pjesme zajedno. Helena je također svirala u Sabama pa smo je zvali da odsvira bas „samo na jednoj pjesmi“.

Sa Berkom smo se sprijateljile radeći na 2. albumu Saba i on je bio zamoljen da odsvira promociju EP-ja u maloj Tvornici. Htjele smo imati bubnjara da ne prtljamo sa ritam mašinom sa kojom nitko od nas nije znao raditi na live svirkama. Sve je trebalo biti „privremeno“ i samo jednom.

No, predobro nam je išlo i jedna pjesma postala je na kraju EP pa zatim i studijski album. Navikli smo se jedni na druge i nekako, žao nam je sada stati. Svirat ćemo još malo. Berko stalno obećava roštilj u svom dvorištu, no to nikako da se dogodi, pa ćemo ostati zajedno barem do tada.

Iako na sceni postojite tek dvije godine, iza vas je odličan EP „Gurni me u valove“ te aktualni album naziva „Teška kao dno“ kojeg ste izdali krajem prošle godine u izdanju Aquarius Recordsa. Moram priznati da ste u vrlo kratkom roku uspjeli postići velike stvari. No, postavlja se pitanje, jesu li te pjesme već bile u ladici i čekale svoj trenutak ili su nastale po putu, prilikom nastanka benda?

Vjerovala ili ne, nisu. To je stvar sa dobrim suradnjama, da te potaknu na progres, izvuku iz tebe nešto novo i neočekivano. Sve naše pjesme nastale su brzo.

Nismo željele spremati u ladicu niti iz ladice izvlačiti. Bio je to neki kreativni flow.

Upravo je zato bend i nastavio sa radom. Jer smo skužili/e da smo dobra ekipa.

 „Pročitavši ime po prvi puta, čovjek dobije dojam da je to bend s veselim pop pjesmama, no kad se zaviri i posluša sam album, mogu se ipak čuti nešto mračnije tematike koje možda i nisu za svakog slušatelja. No, to naime ne umanjuje važnost samog albuma, nego upravo suprotno – pokazatelj da bend ima što ponuditi, dajući svojoj inspiraciji malo širu sliku, koja se, naravno, uobličila u pjesmama ovog albuma.“, napisao je naš Matej Vidranski u svojoj recenziji albuma. Osobno se slažem s njim u svakom pogledu. Naime, album kao album, koliko god bio odličan, svakako nije „roba“ za široke mase. Dapače nije ni blizu toga pa se pitam što vam je bila misao vodilja prilikom njegova stvaranja? Što ste njime htjeli poručiti svijetu, slušateljima? Ili možda ni niste?! Kada malo bolje razmislim album je zapravo svojevrsna katarza. Suočavanje s prošlošću, sa depresijom i svim stvarima koje bi vrijeme trebalo zaliječiti…

Misao vodilja bila je zaroniti duboko u sebe, bez kalkulacija o tome što tržište, publika ili izdavačka kuća žele čuti. Napraviti pjesmu, pa zatim i album koji nosimo u sebi. Važno je sebi stvoriti taj prostor slobode, izgovoriti sav taj tekst, svirati najbolje što znamo i otkrivati kroz stvaranje za što smo sposobni/e.

Prije nešto više od dva tjedna predstavili ste još jedan fantastičan video uradak, ovaj put za pjesmu „Moram da se skuliram“. U oko mi je odmah uskočila „obavijest o videozapisu s dobnim ograničenjem“. Što je to tako kontroverzno da je bilo potrebno postaviti tu granicu? Recite nam nešto više o ideji koja vam se vrzmala mislima  te  kasnije rezultirala u obliku navedenog zapisa.

To ćete morati pitati izdavače, televizije, medije i urednike koji stavljaju zabranu na „takav sadržaj“. Što točno to znači? Kako ja vidim, u redu je 24/7 seksualizirati i objektivizirati žensko tijelo na najvulgarnije moguće načine, ali kada se žena skine jer želi dati autorski statement i biti slobodna to je čudno i neprikladno i oni ne znaju  čemu to sad služi!? Ponekad čovjek jednostavno želi osjetiti vjetar na tijelu i otarasiti se svih uloga na 5 minuta. Vratiti se sebi.

Kada sam u prošlom pitanju već spomenula jednu od pjesama, osobno, moram priznati da bi mi bilo zaista teško izdvojiti favorite s albuma. No, imate li vi možda neku pjesma koja vam je posebno draga, koja za vas ima posebno značenje?

Mislim da svatko od nas ima svog favorita. Sandra obožava pjesmu „Voljeti te“, meni je upravo „Moram da se skuliram“ pjesma koju najviše slušam, Martina jako voli „Samo da znaš“… Berko i Helena vole malo žešće, brže stvari poput „Znam ja“…

Također, fascinantna mi je činjenica da iza vaših pjesma, baš kao i iza Sabinih, stoji ista osoba. Radi se naravno o Ani Opalić odnosno, kako je navedena u arhivi HDS Zampa, Ani Antoniji Opalić. Malo sam istraživala i saznala kako Ana ima pedesetak registriranih pjesmama kojima je upravo ona autor, a osim navedenih bendova stvara i pod umjetničkim imenom ANA BANANA. Odakle sva ta inspiracija? Odakle svi ti vedri tonovi koji, eto, na kraju završe u tami i beznađu – teški kao dno?

Sabe su u svojoj osnovnoj ideji bend koji je veseo i koji smo osnovale sa idejom da se prije svega dobro zabavimo. Zato su Sabe od svojih početaka „out“, jer teško se zabavljati u ormaru i mislim da je važno da taj bend uvijek ostane takav. Iskren i pozitivan.

TJMM nastao je iz potrebe da radimo nešto drugo. Baš iz te autorske potrebe. Ja sam u TJMM mogla raditi pjesme kakve u Sabama jednostavno nisu prolazile. I to mi je jako godilo. Također u TJMM vrlo često glazbu radimo Sandra i ja zajedno. Što je također lijepo iskustvo jer zajedno napravimo uvijek neki korak dalje. Dobro se kužimo i lako se nadovežemo jedna drugoj na ideju. Bend zatim radi zajedno na aranžmanu i daje taj finalni zvuk i groove pjesme.

ANA BANANA zapravo isto tako. Opet neka autorska potreba za drugačijim i novim soundom.

Iako Ana stoji iza tekstova, aranžmane pjesama potpisuje cijeli bend. Kako protječe vaš proces stvaranja? Što je prvo, glazba ili tekst?

Kako kad. Kod pjesama koje napravim sama uglavnom muzika dolazi zajedno sa tekstom. Ritam teksta dolazi prvi, jer kod mene uvijek kreće od teksta. Znam kakvu atmosferu želim da pjesma ima. Sandra uvijek kreće od melodije, rifa. Trenutno radimo neke nove stvari, ja sam Sandri poslala mailom tekstove koje imam i ona mi je natrag poslala 2 pjesme. Odlično je pogodila atmosferu. Ponekad ona dođe sa melodijom, ja je slušam i skužim da imam baš jedan tekst koji bi mogao pasati. Otpjevam joj. Ponekad ona ima strofu, ja napišem refren. Ili obrnuto.

Mislim da je kod pjesme ključna atmosfera koja se želi postići. A tu se Sandra i ja dosta dobro kužimo.

Kao što sam već i spomenula, krajem prošle godine predstavili ste svoj prvi album, a uskoro će se održati i njegova službena promocija. Što nam sve pripremate te subote, 27. travnja, u Saxu? Hoćete li izvoditi samo pjesme s aktualnog albuma ili možemo očekivati i nešto više?

Svakako, svirati ćemo album i par pjesama sa prvog EP-ja. Međutim, sad kad vidim da očekujete više, morati ćemo spremiti i neko iznenađenje!

Za kraj, imate li već kakve planove za ljeto,  neke dogovorene datume? Bacate li strijele u budućnost?

Bacamo neke jako lijepe strijele u budućnost, no kako na svom putovanju do budućnosti strijele mijenjaju boju i čud trenutno se samo nadamo sretnom i kreativnom ljetu.