Ususret skoroj promociji debitantskog albuma, koja će se održati 13.  veljače u Močvari, popričali smo s tajnovitom glazbenicom Mary May.

“Iako se o njoj zapravo jako malo zna, upravo ta njezina misterioznost ju čini posebnom, pa tako i njene pjesme. Kroz cijeli album se može osjetiti jednostavno komponiranje pjesama kroz koje odišu njezine emocije koje igraju na kartu nježnosti, daljine, krhkosti i ljubavi.“, napisao je naš Matej Vidranski u svojoj recenziji albuma kojeg su mnogi proglasili jednim od najboljih studijskih izdanja 2018. godine.

Službena promocija održat će se za nešto manje od dva tjedna pa smo tom prilikom popričali s njegovom ponosnom vlasnicom. Što nam je sve Mary May otkrila o njegovu nastanku, pjesmama te njihovom značenju, ali i još mnogo čemu drugome, saznajte u nastavku.

Pozdrav, Mary May! Od objave tvojeg debitantskog albuma “Things You Can’t Put Your Finger On” prošlo je nekoliko mjeseci, a riječi hvale još uvijek pristižu sa svih strana. Jesi li se nadala da će tvoja glazba, tvoj album prvijenac privući toliku pozornost? Također, zašto si mu nadjenula baš to ime?

Pa, sve je to poprilično nestvarno! Reakcije su sjajne, s jedne strane je divno što je tako, s druge strane osjećam veliki pritisak ispuniti očekivanja i pružiti i live super doživljaj… Treba naći neki balans… Na sreću, u bendu imam vrhunske muzičare koji drže sve na čvrstim nogama – Borko Rupena na bubnjevima, Marin Živković na saxu i Luka Čapeta na gitari. S njima je snimljeni zvuk dobio novi život, definitivno, čak je i producent albuma Mark Mrakovčić rekao da zvučimo sjajno.

A album se zove Things You Can`t Put Your Finger On jer je glazba upravo takva čarolija – može opjevati i one stvari koje su nam okom nedohvatljive.

„Softest tune“ – pjesma koja je sve započela! Zašto je baš ona prekretnica na tvojem glazbenom putu te čime je zapravo bila inspirirana?

Inspirirana je velikom ljubavi i još većim padom iz te ljubavi, otkrivenim osjećajima i onda otkrivanjem one druge, bolne strane medalje. Ona je prva koja je „izišla“ iz mene i odmah sam znala da će biti prva pjesma koju ću pustiti u svijet.

Zahvaljujući sjajnim reakcijama publike, ali i kritike, otvorila su ti se mnoga vrata te si imala priliku svoju glazbu predstaviti na nekoliko glazbenih festivala od kojih pamtim Hoomstock gdje sam te i sama imala priliku čuti uživo po prvi put. Možeš li nam ti možda izdvojiti neki od tih festivalskih nastupa? Također ima li neki festival na kojem bi voljela nastupiti?

Da, bilo je nadrealno na temelju jedne pjesme, dok još okupljam bend, dobiti ponude za svirke na tri festivala – prvo Indirekt Festival, zatim Bloomsday festival i naposlijetku Hoomstock.

Indirekt je bio prvi, samim time, poseban, a i Bloomsday i Indirekt vode ljudi čiji je entuzijazam toliko zarazan da je jako lako ući u njihov svijet i osjetiti se dobrodošlim (veliki pozdrav Vedranu Kaligariću i Igoru Jurilju!).

Hoomstock smo prvi put odsvirali u sastavu benda koji će se pokazati konačnim, uz kasnije priključivanje Borka na bubnjevima, čime smo stvorili sound koji je „baš to“!

Kada sam već spomenula kritiku… Pročitala sam nekoliko recenzija albuma, ali zanima me kako bi nam ga ti opisala? Što nam uistinu poručuješ preko svoje glazbe? Zašto si se uopće počela njome baviti?

Vjeruješ li mi da ja sama sebi moram tumačiti pjesme? I ne samo to, nego s vremenom mi se tumačenje mijenja, tako da pjesma koja mi je nešto značila prije pola godine, mi danas govori nešto potpuno drugačije.

Nemali broj puta sam mislila da pjesma govori o nekom drugom, o iskustvima koja nisu moja, da bih kasnije shvatila da sam u tim stihovima itekako i ja.

I opet, iskreno, ne vjerujem da su izišle iz mene i da ću ikad moći nešto takvo opet dati. Ne znam, sam proces je bio toliko van moje volje – pjesme su se same otpjevale u mojoj glavi i takve su, bez izmjena, snimljene kasnije u studiju – da ih i ja gledam kao dar i uzimam iz njih ono što mi u određenom trenutku treba.

Razvoj cijele priče oko albuma i prvih nastupa zbio se veoma brzo. Kada sada sagledaš sve u globalu, misliš li da si nešto mogla bolje, drugačije?

Iskreno, nisam tip koji žali za prošlim vremenima, mislim da iz svega učimo i da je sve što nam se događa lekcija u kojoj se možemo bolje upoznati i naučiti nešto o sebi, a kroz to i o svijetu oko nas, drugim ljudima i životu. Dakle, ne bih ništa mjenjala, svaki korak me doveo tu gdje jesam danas i ponosno nosim sve greške i propuste , a bome znam da će ih još i biti!

Prošlog tjedna si sa bendom nastupala u Tvornici Kulture kao predgrupa Stray Dogg-a. Kako je prošao nastup? Kakvi su dojmovi?

Super je bilo. Jako sam se bojala tog nastupa, nisam nikad nastupala na povišenoj pozornici i pribojavala sam se hoću li se „zamrznuti“, ipak je sve ovo za mene potpuno novo. Ali, bilo je sjajno. S bendom sviram tako da nemamo točno određenu formu pjesama nego si dopuštamo da na licu mjesta osjetimo kako se pjesma razvija – to je s jedne strane dosta scary, ali s druge je užasno oslobađajuće – pokušavamo biti prisutni u onome što sviramo i čarolija je gledati kako bend zajednički diše. Oprostite na poetskom odgovoru, ali zaista, gledam te muzičare s kojima imam čast dijeliti stage i stvarno sam sretna, baš imam veliku čast!

Za nešto manje od dva tjedna, točnije 13. veljače, u Močvari promoviraš svoj prvijenac. Raduješ li se nastupu te hoćeš li i ti imati neko pojačanje u vidu glazbenih gostiju?

Jako se veselim nastupu, a još ne smijem ništa reći, eh ta tajnovitost! Reći ću samo da nećemo pretjerivati, ali bit će pokoje iznenađenje : )

Promo

I za kraj, imaš li možda već neke ljetne nastupe u planu? Ili možda neku novu pjesmu? Bilo što?

Imamo, kako ne, ali opet… ne smijem reći prije nego službene info budu vani 🙂

Što se tiče novog materijala, reći ću da se dogodila jedna suradnja koja me iznenadila, ali sam jako ponosna na rezultat i jedva čekam da i vas iznenadimo! Za sve dalje… bolje da ne jurcam a objavama, tako da idemo polako, ali bit će novih lijepih vijesti i materijala, naravno 🙂