Naziv albuma: Tunguzija

Izdavač: Više manje zauvijek

Datum izdanja: 01. lipnja 2018.

Producent: Marko Vuković

Žanr: Pop, Synthpop, Psychedelic

Trajanje: 30:28

Broj pjesama: 9

Tunguzija je uvijek bila asocijacija na nešto što (osim što naravno, ne postoji) je svima daleko, mistično, tj. neka izmišljena utopija u kojoj je sve savršeno. S druge strane, Svemirkova ”Tunguzija” zapravo je povratak u osamdesete godine prošlog stoljeća, što domaće što strane glazbe, točnije u synthpop vode Denis & Denisa, The Human Leaguea, i mnogih drugih sličnih izvođača. Nakon njegove ”Vanilije”, koja je izašla početkom prošle godine, i između ostalog i na sada već zaboravljenom VHS formatu, koji je uklopio zvučni zapis zajedno sa slikom. Upravo na tragu prvog albuma, ovo glazbeno putovanje kroz ”Tunguziju” je pomalo i lakše od prvijenca, no opet, s druge strane je svježe i opet pokazuje Svemirkovu genijalnost. Iako je prvi album možda malo za više ramišljanja, tj. malkoc teži za slušanje, ovaj je čista suprotnost – legneš, prepustiš se i uživaš.

Sve počinje s ”Dizajnericom Laurom”. Već na samom početku, sintisajzerski uvod jednostavno te vrati u osamdesete. Pomalo komičnog, ali vrlo iskrenog teksta ‘‘ja sam samo seljak iz Đakova’‘, nakon par slušanja jednostavno moraš slušati na repeat, a tek si na prvoj pjesmi. ”Meni se ne svira” najavni je singl ovog albuma, koji je sasvim dobro predstavio priču. Nešto modernijeg zvuka, ”34,5”, ima vrlo zanimljiv uvod na sintisajzerima, koji se pretvore u igru aranžmana s ritam mašinama. Na redu je ”Zauvijek Zen”. Električne gitare su me malo asocirale na Tame Impalu i Roosevelt, no Svemirkov vokal je sve brzo vratio na domaći teren. Jedan od vrhunaca albuma, svakako. Na sredini albuma, nešto opuštenijeg plesnog ritma, igra nekoliko zvukova sintisajzera u ”Kako da znam”.

Slične atmosfere je i iduća, ”Šapat”, koja otvara drugi dio albuma. Lako pamtljiv refren, mirna i opuštajuća synthpop atmosfera. Iduća jest najkraća na albumu, ali možda i najbolja na istom. U nešto manje od dvije minute, ”Slučajna cesta” ima toliko dobar tekst, kojeg zaokružuje odlična instrumentalna pratnja. Osobno, najdraža s albuma. Pred kraj albuma, romantična ”Gdje si do sad”. No, na samom kraju albuma, dolazimo do ”Odgovoran ljubavnik”. Nakon nekoliko slušanja, nekako ne paše za posljednju pjesmu na albumu i čini se kao da odmah poslije ide još koja pjesma, no kad se bolje promisli, drugi dio pjesme adekvatno zaokružuje ovaj album. Upravo i tekstualno, Svemirko priznaje, nakon svih situacija i događanja, da je odgovoran ljubavnik.

Putovanje do, ili kroz, ovisi kako si tko uzme, Tunguzije je vrlo zanimljivo. Opušteniji, zabavniji i manje fokusiran nego prvi album, Svemirkovo ”novo dijete” jedan je od najboljih domaćih izdanja ove godine. Jednostavne melodije, odlični tekstovi, i atmosfera s kojom se bilo koji slušatelj baci u trip osamdesetih, recept su za ponovno preslušavanje albuma. I to bezbroj puta.

1. Dizajnerica Laura
2. Meni se ne svira
3. 34,5
4. Zauvijek Zen
5. Kako da znam
6. Šapat
7. Slučajna cesta
8. Gdje si do sad
9. Odgovoran ljubavnik