Izvještavaju: Marko Kaselj i Bruno Koić
Prvi dan, četvrtak, 5. srpnja
Nova eksploracija dvorca Veliki Tabor, nakon prošlogodišnje koju možete čitati OVDJE, započela je nešto pesimističnije nego što bi vam inače bilo da znate kako idete u hipi oazu mira, druženja, zdrave zafrkancije u prekrasnom ambijentu, isključeni od većine nedaće koje vas prate u svakodnevnom životu. Razlog tomu su nepovoljne vremenske prognoze koje su lokalitetu Desinića i Velikog Tabora nametali poveće količinu padaline, a što uvelike otežava bezbrižan festivalski život, koliko god marleyjevski voljeli (ili osjećali) tu kišu, šatore i druge potrepštine potrebno je očuvati.
Osječka ekspedicija započela je 16. Tabor film festival ranih popodnevnih sati u četvrtak, 5. srpnja i naizgled izgledala kao početak još jedne bezbrižne trodnevne avanture. Odrađivali su se oni uobičajeni festivalski rituali koji uključuju podizanje šatora, raspremanje, montiranje stolova, stolica, suncobrana i svega što ulazi u obvezan gear za nomadski način života.
Međutim, ubrzo je došla ona. Kiša koja je u sljedećih nekoliko sati na mahove odradila svoju draž ne pretjerano intenzivnog padanja čime je svatko mogao nastaviti Tabor bez prevelikih strahova, ali treba primjetiti manji broj ljudi nego prošle godine, unatoč relativno podjednakoj žanrovskoj selekciji, stoga ćemo krivnju za ovo svaliti na kišu.
Program koji je trebao započeti sa sastavima na živopisnom Sunset stageu, All Strings Detached i Svemirko, odgođen je zbog padaline, stoga je čast za show na otvaranju prvog dana festivala pripala zagrebačkim ska-pankerima, veteranima iz uvijek veselog Kawasaki 3P-a. Tomfa, njegovo veselo žućkasto poskakujuće društvo i pripadni ansambl pružili su posjetiteljima sasvim dovoljne količine razbibrige uz poskakivanja i pivicu, neka interna obilježja ska-punk veselja, a kiša već tada nije predstavljala nipošto ozbiljniji faktor. Ekipa iz 3pa provela nas je kroz put kroz karijeru, kako novi album nisu objavili zadnje tri godine od Golih zbog pasa, nije bilo potrebe za promotivnim pjesmama, nego se peglalo od onih najozbiljnijih hitova pa do onih srednjeg raspona prepoznavanja. Ovo mi je već jedno četvrti-peti koncert Kawasakija, ali uvijek mi je drago čuti stvari kao što su Ni da ni ne, Mate Parlov, Puta Madre i slične. Kiša je već bila zaboravljena, a novi izvođač, sinjski M.O.R.T. mogao je, u svom nešto karakterističnijem blues punk-rock pesimističnijem izričaju nastaviti s ovim gdje su iskusnije kolege stali.
Frontmen John je izgledao je kao neka prophetska inkarnacija, neki kombo mlađeg Bareta i Jima Morrisona, na što valjda cilja, koji kvalitetno rukovodi Sinjanima i koji je jedan od karizmatičnijih brbljavaca za mikrofonom. Znaju i oni biti veseli, na kraju krajeva – najveći hit im je pjesma Meni se skače, dok ih više volim sa tmurnim, anti pjesmama kao što je Olovni vojnici. Općenito sam uvjerenja kako o njima više nemam štogod pametno napisati, kada nečiji koncert pohodite više od nekoliko puta, svakim koncertom sve više budu nalik na prethodne. Svakako vrijedi konstatacija da je M.O.R.T. kvalitetan sinjski glazbeni output od kojeg se čeka neki veći iskorak.
Uslijedili su All Strings Detached i Svemirko, također na tom glavnom, Tabor Varosh stageu, međutim, za neko studiozno praćenje spomenutih izostalo je energije nakon putovanja na festival i poslovnih obveza u pravom svijetu.
Velika promjena na ovogodišnjem izdanju Tabora, u odnosu na prošlo s kojim mogu povlačiti paralele, jest pivo. Točena Žuja dosad je bila standard, ali se u ovu priču ove godine uključila pivovara Medvedgrad sa svim svojim delicijama, pa je za zanemarivo višu cijenu svaki posjetitelj imao puno bolje pivo u ponudi.
Drugi dan, petak, 6. srpnja
Kiša je nakratko stala, no oblaci i vjetar i dalje su postojani. S obzirom da smo smješteni u kampu, pretpostavljate kako postoje razne opreke pri čuvanju stvari, održavanja mjesta okupljanja na životu i provođenja vremena negdje gdje je trenutno suho, unutar dvorca ili pod suncobranima nekih od šankova. No, unatoč povremenoj kiši, provod se uspješno nastavio.
Osjetan je bio manji broj ljudi nego prošle godine, rekao bih prvenstveno zbog vremena, budući da dolazak do Velikog Tabora osim lokalnim posjetiteljima nije odviše jednostavan, stoga provjera vremenske prognoze prije puta svakako je nužna, a mnogima koji su htjeli doći očigledno je predstavljala otegotnu okolnost.
Petak je išao po istoj špranci kao i prvi dan, red filmova od popodneva do navečer, koncerti od predvečer do kasno u noć te predavanja i radionice tijekom dana. U petak i subotu od 15 sati održavala se radionica ”Vlogaonica” na kojoj se moglo naučiti kako izraditi uspješan vlog, pod vodstvom zagrebačkog vlogera Kroonchecka. Od 16:30 Ivan Mrvoš, kreator prve hrvatske solarne pametne klupe, ispričao je svoju priču i put do velikog uspjeha, a od 17:30 predavanje o održivom sveučilištu i edukaciji općenito održao je Damir Bakić, profesor Matematičkog odsjeka na PMF-u. Radionicu kovanih noževa od 22 sata održavao je Karlo Ban Bladesmith.
Nakon ispregledanih kratkih filmova iz domaće i strane konkurencije u popodnevnim satima, krenuli smo gledati grupu Seven That Spells na prekrasni Sunset Stage, koji je tek od petka krenuo s djelovanjem zbog pljuskova i očuvanja opreme.
Zagrebački psihodelični krautrockeri predvođeni svestranim glazbenikom Nikom Potočnjakom (glavni i odgovorni i za bendove Jastreb i Otrovna Kristina) perjali su jednosatni repertoar sastavljen uglavnom od pjesama s aktualnog albuma The Death And Resurrection Of Krautrock: OMEGA, koji je istovremeno i posljednji iz trilogije albuma objavljenih 2011. i 2014. godine. Prvi put slušam ekipu uživo i mogu reći da su opravdali sva moja visoka očekivanja, budući da, koliko god sam upućen u domaću alt scenu,nisam primijetio negativne kritike na glazbu, a pogotovo na live izvedbe ovog četveročlanog sastava. Pretežno dugačke pjesme obavijene progresivnim, ponekad kaotičnim i bučnim aranžmanima i povremenim pijevnim dijelovima stvaraju potpunu puninu zvuka te savršeno ukomponiranu sliku i motive pjesama benda. Izrazito vješti glazbenici (uz izostanak Blakea Fleminga, bubnjara na novom albumu) priredili su odličnu kasno-popodnevnu svirku, iako smatram da ih se trebalo staviti i u nešto kasniji termin zbog većeg broja publike, no svi prisutni vjerujem da neće moći ne upamtiti ovako kompaktnu i jedinstvenu svirku.
Kiša je opet padala, a stigla je i informacija da će se koncert Cinkuša prebaciti sa Sunseta na Tabor Varosh Stage unutar dvorca, upravo zbog vremenskih neprilika. Također, dobili smo i informaciju kako slovenski kantautor Zoran Predin neće nastupati na Grešnoj Gorici te je njegov koncert prebačen za nedjelju. Cinkuši su sa svirkom startali nešto poslije 20 sati pred 20-ak ljudi, no taj se broj s padanjem mraka i s glasnijom svirkom znatno povećao.Također bend kojega slušam uživo prvi put, iako mi njihova mjuza nimalo nije strana, Cinkuši su
iskusni muzičari koje, naravno, najčešće i najbolje obilježava njihov etno štih popraćen punk, rock i reggae zvukovima. Spajaju tradicionalne etno zvukove i tekstove s vlastitim, autorskim pečatom i ta kombinacija predstavlja jedinstvenu pojavu na domaćoj sceni. Osim toga, ekipa je 20 godina na sceni, stoga se pretpostavlja kako ni dobra svirka, a ni dobar ambijent neće izostati. Tako je i bilo: mnogobrojni sastav veseljaka počastio nas je uistinu dinamičnom, interesantnom i dojmljivom lepezom poznatih narodnih skladbi provučenih kroz modernije aranžmane, a našlo se tu i vlastitih skladbi i s aktualnog albuma ”Krava na orehu” objavljenog prošle godine. Bogat zvuk isprepleten violinom, mandolinom, električnim kontrabasom, gitarama, trombonom i bubnjevima ubrzo su rasplesali i okupili sve veći broj prisutnih, od onih najmlađeg uzrasta do starije publike. Uistinu veleban ambijent unutar dvorca spojen s folk glazbom ne može biti loša kombinacija, a Cinkuši su sastav kojega ću svakako nastojati upratiti još negdje, šteta što gotovo nikad ne sviraju u slavonskim predjelima. Nakon njih, uslijedila je pauza od nekih sat i nešto, da bi se na istu pozornicu oko 23 sata popeli headlineri petka, Pips, Chips & Videoclips.
Nisu došli s nekim novim albumom, nisu došli u sklopu neke turneje ili predstaviti nešto novo, no uvijek iznova uspiju stvoriti posebnu atmosferu na svojim svirkama. Pardon, nemaju ništa novoga osim pjesme 3PM koju su izvodili, no nekako mi se čini da se barijera između starijih pjesama (ajmo reći do Pjesama za gladijatore iz 2007.) i novijih (ajmo reći od tog albuma pa do Walta iz 2013. i narednih singlova) kod Pipsa uspjela srušiti. Okupljeni su, barem prema nekom mom viđenju, uspjeli ispratiti Rippera u gotovo svakoj numeri, a repertoar je bio pomalo klasičan – svojevrsni bestofumiksan s novijim pjesmama, s izostankom ‘Malene’ i, primjerice, ‘Poštara lakog sna’, ‘Ljeto ’85’, a uvjeren sam kako bi situacija još bila uvjerenija i bolje postavljena kada bi se odsvirao još jedan od nabrojanih hitova. But nevermindaboutthebollocks, pjesmarica Pipsa onima koji je poznaju ima puno više ‘the’ momenata, pa su tako očekivano odlično prošle Plači, Htio bi da me voliš, Dođi vilo ili Narko obavijen pljuskom, nakon čega se Ripper posebno zahvalio nama koji smo ostali na pljusku pjevati zajedno s njim, a na bisu su se izvele Gume na kotačima te dvije neočekivane 2×2 i Na putu prema dole. Vidno raspoloženi Ripper i ekipa zahvalili su se odvažnoj publici te nas ostavili s dovoljno vremena da se refillamo s cugom i potrepštinama te se pripremimo za posljednji službeni koncert večeri, onaj grupe Jonathan.
Riječki alternativci već su dobrano poznati publici, s prilično sličnim repertoarom i opusom od dosadašnja tri albuma perjaju po svim krajevima Hrvatske i Balkana općenito. Iznimno upucana, zvukom nabrijana ekipa predvođena energičnim i karizmatičnim frontmanom Zoranom Badurinom ostavila je ponovno jak, samouvjeren dojam. Vidno je kako je Jonathan ekipa sastavljena od glazbenika iz drugih riječkih bendova, da je riječ o frendovima koji su u više segmenata života zajedno, pa tako i na pozornici, a posebno je vidljiva njihova međusobna sinergija kada je riječ o live izvedbama nešto kompleksnijih kompozicija. Očekivano, nije bilo iznenađujućih promjena u repertoaru, izmiješale su se pjesme s prvijenca Bliss te “srodnih” albuma To Love..’ i ‘To Hold’ objavljenih prošle i ove godine. Ako niste bili na koncertu ili ih niste dosada čuli, apsolutno se zaputite u upoznavanje benda, još bolje u live varijanti. Pjesme poput The School, Maggie, Wicked Games, Pictures ili novije I Never Meant To BeHere i Seasons još bolju atmosferu stvore kada ih čujete na razglasu odlične dvorske akustike. Možda se publika pri kraju malo činila umornom i malobrojnijom nego na Pipsima, no oko 2 sata ujutro to više ni ne predstavlja neku značajnu stavku.
Osim Zorana Predina kojega ćemo nažalost u nedjelju propustiti budući da se naša osječka eskadrila mora vratiti radi tjednih obveza, taborski petak i u filmskom i u glazbenom aspektu uz uspješno izbjegnutu kišu u ključnim trenutcima bio je potpuno pogođen, žanrovski diferencijalan i zanimljiv.
Treći dan, subota, 7. srpanj
Subota je počela u značu iščekivanja velike utakmice koja se očekivala za nogometnu reprezentaciju, ali također i zbog potencijala da padne kiša kako je prvotno prema prognozi bila najavljena. Srećom i to je izostalo, a popodnevni program predavanja nastavio se prema planu, barem djelomično – nesuđeni egzekutor kurikularne reforme u Hrvatskoj, Boris Jokić, odradio je svoje predavanje o zanimanjima prema programu, od 16.30 u tzv. Podrumu. Predavanje Irca Paula O’Gradyja u životu u Hrvatskoj nažalost je bilo otkazano, pa ga je zamijeni jedan od istaknutijih pivara u Hrvatskoj, Goran Kramarić.
Trebalo je spustiti se iz dvorca do obližnjeg creme-de-la-creme zagorskog restorana, Grešne gorice, na kojoj je bio Food & Jazz stage i na kojem su po rasporedu nastupali velebna Gabi Novak uz sina Matiju Dedića na klavirskoj pratnji. Međutim, prvo se od 20h pratio Mundijal i nastup Hrvatske, a kako je to završilo nema potrebe dodatno raspisivati. Dovoljno je reći da se dio nastupa gledao u Taboru na improviziranim gledalištima, a završni dio uz izvedbu jedanaesteraca u Grešnoj gorici. Intenzitet navijanja, neovisno o profinjenosti lokacije ili dubini džepa, bio je jednak.
Po uspjehu reprezentativaca, kojima je Gabi Novak u svom stilu, onako sofisticirano-nevinašno čestitala, svoj je šansonjerski koncert započela svevremenska diva koju je vjerno pratio Matija dok je ona svoje vjerne pjesme, vjerojatno onomad posvećene njegovom ocu, velikom Arsenu, u savršenom ambijentu usadila u već dovoljno uljuljanu i razgaljenu publiku. Nažalost, ta atmosfera i sveukupni događaji malo su razbrkali raspored događanja stoga je ekipa morala festivalskim shuttleom nazad do dvora, gdje se uskoro iščekivao nastavak redovnog programa.
Zbog velike nogometne euforije i pobjede (pa čak i na ovakvom festivalu gdje se to ne bi isprve pomislilo) poneki filmovi te koncert Nene Belana & Fiumensa odgođeni su sat vremena kasnije kao i ostatak glazbenog programa, pa je tako morski galeb startao oko 45 minuta iza ponoći. Neno je sa svojim standardnim stilom, šarmom i simpatičnošću napravio klasičnu plejadu svojih hitova, gdje se već zna kako iz pjesme u pjesmu neće biti praznoga hoda, budući da je Belan jedan od estradnih umjetnika koji mogu svirati dva i pol sata bez prestanka, a da u repertoaru neće imati niti jednu slabije poznatu pjesmu. Tako su se očekivano mogle čuti Vino noći, Ivona, Ulicama grada, Dotakni me usnama, Pričaj mi o ljubavi ili Rijeka snova, Zar više nema nas otpjevana je bez Massima, ali je bubnjar sasvim korektno ‘skinuo’ duboki vokal dotičnog. Mogao bih ovako nabrojati cijelu setlistu, ali ta stvar je manje bitna; ono što je bitno svakako je adekvatna atmosfera koju je bend uspio postići već s drugom izvedenom pjesmom te ne vjerujem da je itko tko je u tom trenutku bio unutar zidina dvorca mogao ostati nezadovoljan ili da nije dobio ono što je od Belana tražio. Da je Neno ministar simpatičnosti, dokazala je publika u kojoj se u jednom trenutku poveo veseli „vlakić“ kroz redove na opće oduševljenje svih prisutnih, o čemu dovoljno svjedoči nasmijanost ljudi nakon velike večeri.
Veselog Nenu, zamijenili su na (dugačke) trenutke tripoidni i psihodelični Nipplepeople. Njihov cyber-punk nastup sa kantama koje im skrivaju identitet bila je također jedna od „svjetlijih“ točaka večeri. U nekom setu od desetak pjesama, publika je uglavnom razaznala one dvije najesencijalnije – Sutra i Frka. Iako bez Zdenke Kovačiček, Frka je svevremenski hit u očito svakom aranžmanu, a kakva je atmosfera vladala na njihovom koncertu za vrijeme izvođenja najveće uspješnice, dovoljno svjedoči tridesetak ljudi na tom omanjem glavnom stageu kao i tip iz publike koji potpuno omašeno pjeva refren na kraju koncerta. Nipplepeople su bend koji ima velik potencijal, ali koji je dovoljno hraniti konkretnim hitovima u kraćem roku nego što je ovaj između spomenuta dva. Scensko-vizualni pristup koncertu nije niti najmanje njihova boljka nego prednost nad svim drugim preklasičnim aktovima, komentiram kako bi bila šteta da ga ne poprati neka pamtljivija, hitoidnija, a opet dovoljno ambijentalna i special-mood-required glazba.
I za kraj glazbenog dijela festivala, što se tiče putopisaca ovih redaka, završio je na posebnom stageu u kampu, pod nazivom Campfire stage, gdje se uz laganu vatricu i hitove DJ Chilla i Smeđeg šećera okupljala raznolika publika pa, ili samo razgibavala kukove, ili sjedila na stolicama i improviziranim stolicama te spokojno pratila razgaranje drveta u nekom šamanskom ritualu.
Tabor film festival nije razočarao niti ove godine, ali broj posjetitelja u svakom slučaju jeste. Naprosto premal broj ljudi naspram nekog uloženog truda za nastanak cijele ove priče oko festivala. Teško da postoji bolja lokacija, bolji ambijent i svi preduvjeti za bezbrižnije življenje na festivalu kao što je to situacija na Taboru, stoga apeliram/o da, ukoliko ste u mogućnosti, dođite u Zagorje idućeg sprnja i prepustite se atmosferi bez vanjskih pritisaka, pa barem na nekoliko dana.
Komentari preko Facebooka