Prije svega moram istaknuti kako se dojmovi još uvijek nisu slegli i kako je pomalo teško pisati izvještaj o najvećem bendu svih vremena i kako pokušavam uhvatiti rock velikane već godinama i kako mi je to napokon pošlo za rukom. No, reći ću onako kako je bilo tog toplog ljetnog dana, 04. srpnja, na praškom aerodromu Letnany. Krenimo redom.

Za početak bitno je reći koliko je velik sastav The Rolling Stones i koliko su imali utjecaja na glazbu u svijetu i koliko su njihove pjesme kultne. Samo neke od mnogo činjenica su te da je njihov daleki povijesni koncert na Altamontu u SAD-u 1969. godine, i ubojstvo Mereditha Huntera od strane Hells Angelsa, bila jedna od točaka koje su označile kraj hippie ere. Da Keithov gitarski riff na Satisfactionu nosi titulu britanske nematerijalne nacionalne baštine. Da je Mick pjevao tu stvar još 1965. godine i da ju izvodi još i danas i da je ta stvar sve aktualnija kako vrijeme odmiče. Da su i dalje jedan od rijetkih bendova na svijetu koji okolo sebe imaju kult, danonoćna bdijenja fanova pred hotelima u kojima odsjedaju, da jedini danas istinski, i dalje, nose teret pravih rock zvijezda. Sama malo dublja pomisao na neke od tih činjenica je nevjerojatna. Ali da, Stonesi su i dalje među nama i možemo biti zahvalni što i dalje živimo u vremenu benda koji je odgojio brojne generacije ljudi. Stonesi su i dalje među nama – i praše kao da uopće nemaju te bore na tijelu i kao da su neka stvorenja zaustavljena u vremenu. Baš kao što su 1964. pjevali Not Fade Away. I stvarno nisu izblijedjeli. Nimalo.

A odlazak na Stonese nije samo odlazak na koncert. Prema mnogim komentarima ljudi na internetu, kažu da je to posebno „jednom u životu“ iskustvo za većinu te kako sve oko tog odlaska na koncert ima posebnu vibru takvog oblika avanture. I tako je i bilo. Vozeći se automobilom do Praga, prolazeći kroz Mađarsku, Slovačku i Češku, negdje oko slovačke i češke granice počeli su se autocestom nazirati automobili hrvatskih i srpskih tablica. Na jednom stajalištu za vinjete ekipa uparkirava automobil osječkih tablica te automatski pitaju: „Šta je momci, ide se na koncert?“. Ljudi idu na Stonese prema Pragu u kolonama automobila i što ste bliže tom prekrasnom (zaista u punom smislu te riječi) gradu, to više osjećate gdje ste se točno uputili i kako gomila ljudi dijeli isti cilj s vama. A u gradu vas opet čeka potpuno druga priča.

Foto: Mislav Bartoš

Frendovi i ja bili smo fascinirani što jedan bend može učiniti po pitanju atmosfere u jednom gradu pa smo tako upijali očima gomile ljudi na ulicama grada u majicama benda iz svih krajeva Europe, ali i svijeta. Stonesi su u gradu i to se osjeti na svakom koraku. Na aerodrom se moglo prići samo metro linijom C te se u svim metroima na razglas najavljivao koncert na češkom i engleskom jeziku, pritom upozoravajući sve posjetitelje da budu oprezni, da se očekuju velike gužve te da za odlazak na koncert i povratak s njega koriste isključivo navedenu metro liniju koja vozi direktno na Letnany. Ulaz u koncertni prostor bio je otvoren već od 14 h, dok su predgrupe na rasporedu bile od 18 te izlazak Stonesa zakazan za 20:30. Mi ulazimo u metro oko 17 sati, vozeći se iz starog grada s druge strane Vltave te presjedanjem na crvenu liniju C, na kojoj je vladala strašna gužva. Tako smo cijelim putem bili stisnuti jedni do drugih iščekujući tu posljednju stanicu na liniji i izlazak na površinu zemlje.

Foto: Mislav Bartoš

Nakon izlaska iz metroa i šetnjom prema mjestu zbivanja, nazirala se na vidiku u daljini ogromna pozornica sastavljena od četiri visoka videozida (visine, otprilike, zgrade osječkog Eurodoma, za one kojima je poznata ta lokacija). Govorim o visini od nekoliko desetaka metara. Na svakom od videozidova logo benda u obliku jezika, a rulja je unutra sad već dostizala pozamašnu brojku od nekoliko desetaka tisuća ljudi. Nisam baš dobar s brojanjem tolikih količina ljudi, ali rekao bi da je koncert pohodilo otprilike 60 do 70 tisuća ljudi, što na ogromnom polju partera raspoređenom u tri sektora (Fan pit, Front of stage standing te General admission), što na dvije velike tribine s lijeve i desne strane pozornice. Na poljani partera nekoliko instalacija razglasa te bezbroj prijenosnih toaleta, šankova, mjesta za nadopunit novčano vašu narukvicu s kojom se unutra plaćalo te štandovi s hranom i službenim merchom benda. Cijene pića iznenađujuće pristupačne za takav događaj pa ste mogli piti Pilsner pivo po cijeni od 18 kn, dok su sokovi bili oko 15. Hrana se protezala između 30 i 40 kuna, dok ste za jednu kratku majicu benda mogli izdvojiti od 250 kn pa na dalje. Unutra se kupi tvrdo plastična čaša sa znakom benda i imenom turneje u kojoj kasnije stalno dobivate pivo, a možete si, pritom, kući ponijeti i zgodan suvenir s koncerta.

Foto: Facebook / The Rolling Stones No Filter Tour PRAHA 2018

Dvije predgrupe, švicarski Gotthard te češki sastav Pražsky Viber, poslušao sam sjedeći na livadi i pijuckajući pivo, upijajući sunce koje je bilo sve niže na horizontu kako se vrijeme koncerta bližilo. Zauzimanje pozicija na parteru, zadnja opksrba pićima te predstava može započeti.

Foto: Facebook / The Rolling Stones No Filter Tour PRAHA 2018

S 20 minuta kašnjenja četvorka Mick Jagger, Keith Richards, Charlie Watts i Ronnie Wood izlazi na binu podebljana pratećim instrumentima i vrsnim glazbenicima, poput basista Darryla Jonesa te klavijaturista Chuck Leavella i Tim Riesa, te izvodi uvodnu Street Fighting Man. Mick u više navrata komunicira s publikom na češkom jeziku što većinski ne razumijem, no publika dočekuje s velikim odobravanjima. Također, već nakon druge It’s Only Rock ‘n’ Roll (But I Like It) govori na mikrofon kako je poprilično vruće te dokazuje to s čestim posezanjima za bocom vode kod Charliejevog bubnja tijekom koncerta. Jagger je neuništiv! Starac je to od 75 godina koji to ne pokazuje ni trunkom sebe. Klizi po pozornici poput maslaca, kao da se rodio na njoj, što i nije daleko od istine. Pun svoje energije, za koju zaista ne znam odakle ju više vuče, te upečatljivim plesnim pokretima drži publiku od početka do kraja nastupa u pozamašnoj dozi euforije. Odmah nakon njega po energiji i živahnosti se ističe Ronnie koji dok svira gitaru konstantno skače i trči po pozornici. Tempo je to koji „obični smrtnici“ poput mene ne bi izdržali na toj bini ni 20 minuta uz pjevanje i sviranje instrumenata. Na izvedbama Midnight Ramblera, koji je trajao više od desetak minuta uživo, te Dylanove Like A Rolling Stone Mick se hvata usne harmonike, kojom vlada poprilično dobro, te na nekim izvedbama hvata i gitaru u ruke. Tumbling Dice i blues obrada Ride Em On Down s aktualnog izdanja Blue And Lonesome nastavljaju kotrljati setlistu, a sunce sad već stoji polagano iza horizonta.

Foto: Facebook / The Rolling Stones No Filter Tour PRAHA 2018

Na svakom koncertu pruže publici da glasa za jednu pjesmu po izboru, koja se glasa dva dana unaprijed putem društvenih mreža te se uzima jedna od četiri ponuđene. Ovoga puta pobjedu je odnijela kultna Under My Thumb koju sastav u sklopu ove turneje izvodi u mrvicu izmijenjenom aranžmanu nego što je to onaj iz davnih 60-ih godina. Slijedi Keithov uvod u Paint It Black i Letnanyjem vlada euforija. Iako odsvirana dosta sporije nego što je to na studijskoj verziji, iz ere kada su dinosauri hodali zemljom, pjesma i dalje ima snagu i pruža ono što je pružala i tada. Mick je vokalno i dalje dobar. Nije to onaj čovjek kao od prije 56 godina, kada je sastav nastao, ali svojim nastupima daje jasnu poruku kako ne planira uskoro stati s titulom najboljeg frontmena. Keith Richards je bio izričito dobar sa svojim gitarskim vratolomijama i njemu omiljenim trzajima po vratu gitare, presvlačeći se, kao i Mick, nekoliko puta tijekom nastupa. Kada se zamislite samo što je taj čovjek prošao i vidio u svom životu, malo je reć da je živo čudo da stoji nekoliko metara ispred vas i da dalje drži to stvorenje od šest žica u svojim rukama.

Foto: Facebook / The Rolling Stones No Filter Tour PRAHA 2018

You Can’t Always Get What You Want potakla je publiku na prvo zborno pjevanje uz Mickovo istrčavanje do kraja pozorišne piste koja seže u publiku. Nakon izvedbe Honky Tonk Women slijede dvije numere s Keithom na vokalu, što daje Jaggeru mali predah i priliku, naravno, za presvući se. Keith, uz zahvalu Pragu, izvodi You Got The Silver i Before They Make Me Run, a odmah nakon slijedi bombastična Sympathy For The Devil. Prožeta crvenim bojama na videozidovima te pirotehničkom crvenom bakljadom s desne strane bine, publiku navodi na zborna pjevanja stihova „Please to meet you / Hope you guess my name“. Iako je zvuk na koncertu bio fantastičan, učinilo mi se kako su instrumenti ovdje možda malo više nadjačali Mickov vokal, no s obzirom na cijeli nastup – potpuno zanemarivo.

Foto: Facebook / The Rolling Stones No Filter Tour PRAHA 2018

Iznenadili su publiku i nečim što ne sviraju baš na svakom koncertu, a to je stvar Miss You, ponovo prožeta dužim improvizacijama, što vokalnim, što instrumentalnim. Slijede još Start Me Up, Jumpin’ Jack Flash i Brown Sugar te bend napušta binu i sprema se na bis. Plavi neonski jezici na videozidovima i gromoglasni uzvici iz publike najavili su posljednje dvije stvari.

Foto: Mislav Bartoš

Izlazeći iznova na stage, počinje kultna himna ere ljubavi iz 1969. godine – Gimme Shelter, koju Mick izvodi sa snažnom vokalisticom Sashom Allen (ujedno i back vokalisticom tijekom cijelog nastupa) te koja je prožeta video zapisima iz vremena hippie ere te velikih demonstracija diljem SAD-a i svijeta. I zna se, za kraj – Satisfaction! Već pri startnom svevremenskom riffu Keefa, rulja skače iz sve snage te se ori aerodromom „I can’t get no!“. Poduže izvedena, uz popratni finalni vatromet iz bine, označila je to da je bend spreman za posljednji naklon te na videozidovima ostaje samo poruka na češkom „Vidimo se uskoro!“. Iskreno se nadam da je to istina, no s obzirom da su zadnji put prije ovoga u Pragu nastupili 1995. godine, nekako je teško povjerovati u napisano. No, gledajući to s druge strane, svijet ih je otpisivao još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća pa eto – tu su gdje jesu, udaraju iz sve snage i dalje i ne misle stati!

Foto: Facebook / The Rolling Stones No Filter Tour PRAHA 2018

I kao što sam rekao na početku, dojmovi se neće slegnuti još dugo vremena, uspomena je to za cijeli život, događaj koji se većini ljudi događa samo jednom. Živimo u vremenu Stonesa i svaki puta kada mislimo da nešto ne možemo postići i da je možda teško, trebali bi se sjetiti da negdje na ovoj planeti Mick i ekipa i dalje pune poljane i stadione i da više od dva sata nastupa skaču i perjaju kao da je ’71. i da ne misle još uskoro prestati. Još Varšava ostaje danas na repertoaru i turneja je gotova. Ne bi se čudio da najave neku novu uskoro. Ekipa je to koja ima još nafte u sebi, ekipa je to koja čini najveći rock ‘n’ roll bend svih vremena, i to govorim bez ikakvog pretjerivanja. Tko nije doživio o čemu pričam, neka, a ja se iskreno nadam da će bit još neke prilike, to doživi čim se za to ukaže mogućnost. Stonesi su sad i više nikad!

Foto: Facebook / The Rolling Stones