Zagrebački klub KSET je sinoć drugi puta ugostio legende njemačke psihodelične stoner scene, Colour Haze.

Colour Haze osnovan je još davne 1994. godine i otada su se ustoličili kao jedni od glavnih predstavnika kako Njemačke, tako i europske stonerske rock scene. Od početnog heavy zvuka koji prevladava na albumima CO2 te Periscope, bend razvija svoji karakterističan zvuk odmakom od teških i prljavih gitara do melodičnih psihodeličnih zvučnih kolaža. Prijelazni album bio je Colour Haze iz 2004. od kada nadograđuju i nerijetko eksperimentiraju u potrazi za novim soničnim putovanjima (To The Highest Gods We Know). Prošle godine bend je izdao svoji 12. studijski album In Her Garden kojim nastavljaju svoju tradiciju stvaranja upečatljivih psihodeličnih tripova, prepoznatljivim po karakterističnom zvuku gitare, alfe i omege benda, Stefana Kogleka.

Bez obzira što je koncert održan u nedjelju navečer i nevrijeme je zamračilo Zagreb, KSET je bio gotovo popunjen. Kako je bilo i planirano, bend se nešto poslije pola 22 penje na pozornicu. Prije samog izlaska na stage, bend je pustio montiranu snimku valova/vjetra što je bio samo uvod u prvu epsku stvar koju su odvsirali te večeri. Stefan (karakteristično bosonog, kao i na svakom svome koncertu) penje se zajedno s bendom na pozornicu i kreću prvi taktovi gotovo dvadeset minuta dugačkog tripa kroz pjesmu She Said s istoimenog albuma iz 2012. godine. S prvim taktovima, iza benda se počinju projicirati apstraktni vizuali koji dodatno prizivaju psihodeličan shroom efekt.
Od samog početka She Said, trip je bio momentalan i nije puštao sve do posljednjih dionica. Teško je izdvojiti koji dijelovi pjesme su upečatljiviji, počevši od Stefanovog prebiranja po gitari, koja se od psihodelične melodije nerijetko transformira u masni stoner zvuk koji se nadopunjuje u zvuku klavijatura koje upotpunjuju psihodelični kolaž.

Kroz točno dva sata svirke, bend je uspio napraviti neki svoji presjek karijere, iako je naglasak uglavnom bio na onim pjesmama iz njihove druge polovice stvaralaštva, polovice kada svoji heavy zvuk nadopunjuju melodičnijim solažama i atmosferičnim razvijajućim pjesmama. Pa se tako tu našla Aquamaria s kultnog albuma Tempel (2006.) koja počinje neodoljivim jasnim zvukom Stefanove gitare uz nadograđujući ritam bubnjeva da bi se nakon par minuta pjesma pretvorila u masni, teškim basom obojani sound. Imali smo priliku čuti i pjesmu All s istoimenog albuma, još jednu epsku pjesmu u trajanju od 15 minuta koja počinje nježno i atomsferično , samo zvukom Stefanove gitare da bi postepeno postala eksplozivna bomba u igri između Phillipovog teškog basa i odličnog bubnjara Manfreda Merwalda čiji ritam savršeno nadopunjuje Stefana i njegove sonične solaže. Za kraj su nam odsvirali Love s albuma Colour Haze, pjesma kojom najavljuju promjenu u svome zvuku i kojega se drže (uz neprestane nadogradnje i eksperimentiranja) do današnjih dana. Kroz završne hipijevsko lijepe stihove:

So reach out, reach out, get a hand brothers and sisters
Grow on your kindness, love harmony and peace
Empty yourselves of everything, gain in losing, thrive in your freedom
I tried, but I’m sure you will

bend se zahvaljuje okupljenima i odlaze s pozornice. Publika je velikim pljeskom ispratila bend i kada sam očekivao još jače pljeskanje i pozivanje benda natrag na bis, to je izostalo. Moram priznati da sam očekivao bis uz epohalnu stvar Peace Brothers & Sisters, čini mi se da su njome završili i svoji prvi nastup u KSET-u prije sedam godina, no suludo je osjećati razočaranje nakon gotovo dva sata neprestane psihodelične poslastice kojom su nas momci častili s pozornice. Odradili su koncert profesionalno, bez previše komunikacije s publikom, ali dovoljno energično i strastveno, čak toliko da je i policija dolazila do KSET-a kako bi upozorila organizatore može li bend svirati malo tiše (?), na što se Stefan sam nasmijao i nešto promrmljao, ali nisam primjetio da su ostatak koncerta odsvirali išta tiše i hvala im na tome.

KSET je još jednom organizirao vrhunski gig, te je Zagreb ostao obogaćen za još jednu kultnu svirku o kojoj će se pričati. Nadamo se samo da nećemo opet na sljedeću poslasticu Colour Haze čekati dugih sedam godina, a bend bi bilo zanimljivo čuti i na nekim otvorenim koncertima, pogotovo u stilu Duna Jam svirki čiji redoviti gosti su upravo Colour Haze gdje njihova glazba poprima, vjerujem, nove dimenzije kada ih se sluša na idiličnim krajobraznim prostranstvima.