Prošlo je točno 38 godina otkako je Ian Curtis, frontman Joy Divisiona, posljednji puta stao pod svjetla pozornice.

Za otprilike 2 tjedna svaki glazbeni portal i svaka alternativno-crvenokosa nadobudna klinka sa zasukanim rukavima i Joy Division majicom, okačit će link “Love Will Tear Us Apart” i napisati: “Na današnji dan 1980. u kuhinji svoje kuće, dok je na gramofonu svirala ploča Iggy Popa, objesio se Ian Curtis.” Ja ću umjesto toga, kao veliki obožavatelj pisanja za glazbeni portal, i još veći obožavatelj crvenokosih alternativki, preduhitriti obljetnicu Ianove smrti te se umjesto na sam štrik i omču (jer samo to široku masu zanima) koncentrirati na košmar u Ianovoj glavi koji je od tog 2. do 18. svibnja bio zaista neopisiv.

Ian Curtis rođen je u Manchesteru, 15. srpnja 1956. Danas, osim tragičnog kraja, prva asocijacija na Iana su duboki tekstovi te još dublji tripovi uzrokovani raznim vrstama tableta. Ljubav prema poeziji i tabletama datira iz Ianovih najranijih dana. Oduvijek je bio samozatajno dijete koje je najviše uživalo u društvu knjiga. Ako nije bio glavom zaronjen u knjige, volontirao je u školskom programu pomoći starim i nemoćnima. Kasnije će se saznati kako je njegovo volontiranje bilo potaknuto mogućnošću krađe lijekova koje bi kasnije isprobavao. Kao tinejdžer, prvi puta se predozirao Largactilom (da ne guglate, radi se o jakom antipsihotiku kojeg je ukrao jednom od šizofreničnih staraca) te je završio na ispumpavanju.

Priča o Joy Divisionu kreće sredinom sedamdesetih. Radikalne ideje šezdesetih pokazale su se utopijom. Festival u Altamontu pokazao je kako rock festivali umjesto dana raja mogu biti i dani brutalnosti i nasilja. Euforična iščekivanja od korištenja droga također su rezultirala razočaranjem. Niz rock zvijezda iz šezdesetih pali su kao žrtve razonodnog načina života i opsjednutosti vlastitom veličinom (Brian Jones, Jimmy Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison i drugi). U sedamdesetima privredna recesija izazvala je porast nezaposlenosti što je osobito pogodilo mlade. U tim okolnostima dolazi do razvoja punk rocka, gdje će se prvo probiti Sex Pistolsi koji će otvoriti vrata glazbene scene brojnim novim engleskim bendovima. U to vrijeme Ian Curtis izgledao je kao sasvim normalan mladić.

Vrijeme je provodio ispijajući pivo u predgrađu Manchestera i planirajući vjenčanje s Deborah, ljubavi iz školskih klupa. Idiličan život kvarili su tek povremeni napadi epilepsije. 1977., s Bernardom Albrechtom, Peterom Hookom i Steveom Brotherdaleom kojeg će kasnije zamijeniti Stephen Morris prvi put će se baciti u glazbene vode pod imenom Stiff Kittens. Ian odmah pokreće bend i pokazuje se odličnim organizatorom nastupa i još boljim tekstopiscem. Sastav prvo mijenja ime u Warsaw (inspirirano pjesmom Davida Bowieja s albuma Low), a zatim, zbog postojanja benda sličnog imena, konačno dolaze do naziva Joy Division. Već ranije su se mogli primijetiti sve mračniji Ianovi tekstovi, a u istom tonu je i Ian predložio i novo ime benda.

Naime, naziv “Joy Division” preuzet je iz romana Kuća lutaka Karla Cetinskog, odnosno Yehiel De-Nura (potpisivao se i kao Ka – Tzetnik, prevedeno: logoraš), koji je preživio užase nacističkih logora smrti. U Kući lutaka Cetinski  govori o organiziranoj mreži prostitucije, gdje su židovske zatvorenice u zamjenu za bolje životne uvjete u logoru, a ponekad i goli život,  bivale prinuđene pružati seksualne usluge njemačkim časnicima. Dijelovi logora u kojima su se vršile te radnje, nazivali su se “paviljoni sreće”, odnosno prevedeno na engleski, “Joy Division.”

Joy Division vrlo brzo izbacuje prvi EP, nazvan An Ideal for Living koji će svojim omotom odmah izazvati pozornost javnosti koja će ih optužiti za nacizam. Nadodavši gotički font slova iznad slike “Hitlerjugend” bubnjara, ionako mračnom Ianu pripisana je nova doza mističnosti. Ianovo sve lošije mentalno stanje može se primijetiti na sljedećem albumu, remek djelu The Unknow Pleasures. Ovdje se jasno vidi utjecaj koji je na Iana imao Jim Morrison. Ipak, tekstovi o napuštenosti, samoći i dezorijentiranosti nisu isključivo rezultat ljubavi prema Doorsima, već će se uskoro pokazati kako su svojevrsni poziv u pomoć i kako jasno opisuju sve lošije Ianovo stanje.

Kako to obično biva, što je više rasla slava Joy Divisiona, Ian se sve teže nosio s pritiskom koji ona nosi. Bend kreće na veliku (pokazat će se i posljednju) europsku turneju te snimanje albuma Closer. Upravo je to razdoblje u kojem će svi Ianovi problemi doći do točke usijanja te poput velikog praska u njegovoj glavi eksplodirati. Krenimo s prvim problemom, epilepsijom. Tijekom turneje nedostatak sna pogoršao je Ianove probleme s epilepsijom te su napadi postali izrazito česti i nekontrolirani. Često su se događali i za vrijeme samih nastupa, što je Iana izluđivalo. Česte promjene raspoloženja i frustracija zbog učestalih napadaja zahladit će Ianove odnose s ostatkom benda. Potpuno izluđen događajima, Ian će početi uzimati prekomjerne količine lijekova, što će njegovo stanje samo pogoršati. Fenobarbitonom se prvi puta predozirao početkom travnja 1980. U stanju u kakvom je tada bio bilo je gotovo nemoguće nastupati, pjevao je tek pojedine dijelove u setovima, a većinu njegovog nastupa popunjavali su Alan Hempsall iz Crispy Ambulancea i Simon Topping iz A Certain Rationa. Budući da se Ianovo nekontrolirano uzimanje lijekova nastavilo, a iz publike su negodovanje i gađanje članova benda postajali sve učestaliji, Joy Division sve je češće bio prisiljen otkazivati koncerte. Takva patnja trajala je sve do 2. svibnja i posljednjeg nastupa Joy Divisiona i Iana Curtisa u Birminghamu.

Drugi problem za Iana bio je njegov brak s Deborah. Godinu dana ranije, Ian je upoznao belgijsku novinarku Annik Honore. Nakon afere, Deborah je zatražila rastavu braka, što će Ianovom psihičkom stanju zadati poslijednji udarac. Sama Annik o ovome je šutjela sve do 2010. kada je rekla kako je njihova veza bila isključivo platonska. Ipak, u platonsku vezu Deborah nije vjerovala te je s jednogodišnjom kćeri napustila Iana, iako je njihova ljubav trajala još otkad su dijelili školsku klupu. Razumijevanje za ponašanje svog frontmana više nisu imali ni ostali članovi benda te Ian nakon koncerta u Birminghamu u svojoj borbi s epilepsijom i depresijom ostaje sam.

Upravo samoća koja je uslijedila ubila je psihički uništenog Iana Curtisa. Dakle, početak svibnja 1980. za njega je izgledao ovako: razdvojen od žene, djeteta i sastava, dane je mogao preživjeti samo uz enormne količine whiskeyja i lijekova, što za depresiju, što za epilepsiju. Takvo suludo trovanje lijekovima i alkoholom dovest će ga na rub normalnog rezoniranja. Večer prije smrti razgovarao je s Deborah o mogućem pomirenju i nastavku braka. Ipak, odlučio je tu kobnu noć provesti sam. Nakon razgovora s Deborah, pogledao je Stroszek, depresivni film ceste Wernera Herzoga koji završava samoubojstvom, pustio ploču Iggyja Popa (Idiot), a pred zoru je oko vrata stavio omču. Kasnije tog dana, u kuću će ući Deborah, spremna posljednji put razgovarati s Ianom i pokušati spasiti brak, no sve što će pronaći bit će oproštajno pismo i beživotno tijelo Iana Curtisa.

Kao i sa svim zvijezdama koje su nas prerano napustile, ostaje vječno pitanje je li im upravo takav kraj dao status koji danas imaju? Nikada nećemo saznati što bi bilo da su Curtis, Morrison, Cobain, Hendrix, Janis (i ostatak ove dugačke liste koju nemam namjeru završiti) imali priliku “kreativno ostarjeti“, no dovoljno je samo poslušati, i pažljivo iščitati tekstove The Curea, Nine Inch Nailsa, Radioheada ili Pixiesa kako bi postalo sasvim jasno da su Ian Curtis i Joy Division ostavili ogroman trag na glazbenu industriju. Neovisno o žanru. Neovisno o kontinentu. Neovisno o razdoblju.

 

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE