Naziv albuma: Salutations du Fond du Monde

Izdavač: Juda Records

Producent: Namdžad Alić

Datum izdanja: Travanj 2018.

Žanr: World music, folk rock, etno, pop

Trajanje: 44:09

Broj pjesama: 10

A sad, nešto sasvim drugačije. Jeste li ikad očekivali čuti bihaćki bend kako svira i izvodi autorske pjesme na francuskom jeziku, makar samo tekstopisac (čak ni pjevač) razumije i govori francuski? Bome, ni ja.

No, drago mi je da se dogodio i taj splet naizgled nespojivih stvari. Jall Aux Yeux sedmeročlani je projekt nastao krajem 2015. godine na inicijalnu ideju tekstopisca i gitariste Jure Petrovića, koji je istovremeno i profesor francuskog jezika. Svoju ideju prenio je Jasminu Hadžisadikoviću i tako su obojica okupili ekipu koja danas funkcionira na već spomenuti, specifičan način izražavanja i opjevavanja glazbe. A kao što je već i navedeno, sem Jure Petrovića nitko nije poznavatelj francuskog, pa čak ni pjevač Sanel Jušić, no u njegovom pjevanju francuskog iskreno se nikad to ne bi reklo. Vjerujem kako bi frankofonska publika, ili barem mali dio nje mogao uočiti kako izgovor u nekim dijelovima možda i nije “to-to”, ali osobno, kako sam učio francuski tri godine i nešto se sitno njime koristio – materijal kojeg sam dobio na preslušavanje zvuči prilično autentično i što bi se reklo genuine, odnosno vrlo, vrlo dobro.

Prvijenac grupe Jall Aux Yeux “Salutations du Fond du Monde” (Pozdrav s dna svijeta, op.a.) svjetlo dana ugledao je pred koji mjesec pod okriljem nezavisne izdavačke kuće Juda Records. Sniman je tijekom prosinca 2016. godine u mostarskom studiju MC Pavarotti (gdje je snimao Saša Karabatak s tehničarom Seadom Zaklanom) i tijekom studenog i prosinca 2017. godine u studiju Amadeus, za čije je snimanje i produkciju zaslužan Namdžad Alić, kao i mix te mastering. Na albumu i općenito u grupi funkcioniraju Marko Ivaniš na basu, Sanel Kabiljagić na trubi i flugelhorni, Elvedin Malkoč na saksofonu, Adnan Suljanović na bubnjevima i perkusijama te već spomenuti Jure Petrović na gitari i back vokalima, Sanel Jušić za glavnim mikrofonom te Jasmin Hadžisadiković na gitari i klaviru, kao i na mandolini i tamburi. Za sve tekstove zaslužan je Jure Petrović osim u pjesmama La sérénade i Dansons la gigue, koje su od poznatog francuskog pjesnika Paula Verlainea te Django francuske umjetnice Sandre Jayat.

Prema navedenom instrumentariju primjetno je kako bend spaja različite žanrove iz različitih europskih krajeva, tradicionalno s modernim, domaće s inozemnim, a stilovi se miksaju gotovo u svakoj pjesmi, što na vlastito iznenađenje ne stvara nikakvu kaotičnost, kao što to možemo doživjeti na sličnim albumima koji prave raznolik koktel žanrova, već je ovdje u potpunosti nenametljiv pristup svakoj numeri, lagan za preslušavanje i prilagođen za ponovna vraćanja materijalu bez stvaranja monotonije. Upravo to je najveći plus ovog projekta – koliko god naizgled bili neodlučni i nedefinirani u odabiru toga što će svirati, na kojem jeziku s obzirom na porijeklo i za koju publiku – album prvijenac uspio je premostiti te boljke oko kategoriziranja žanrova i potrage za adekvatnom publikom i svoje postojanje smjestiti u univerzalni žanr iskrene, nenametljive i pozitivne glazbe koja može biti za doslovno svakoga.

Etno, latino, britrock, pop, ska, šansonski i ostali elementi, uključujući i neke plesne, poput valcera (Ce qui me manque) samo su neki od obilježja šarolikosti ovog materijala sastavljenog od deset pjesama. Tematika tekstova također je raznolika, uglavnom ljubavnog, misaonog i socijalnog sadržaja (koliko su moje vještine francuskog i svemoćni prevoditelj mogli biti adekvatni za prepoznavanje), pa tako imamo uvodnu La Peste, koja prema istoimenom romanu Alberta Camusa progovara o protjerivanju kuge iz nekog mjesta, a i iz svih nas, no njen bacil uvijek ostaje makar i u promilima te će se već s vremenom odraziti na neki drugi totalitaristički režim ili način razmišljanja. Višeglasja i prvi prizvuci mandoline na albumu stvaraju zarazan efekt, a La Peste je ujedno i jedan od najavnih singlova albuma, kao i Je m’en lave les mains te Je te cherche, koja je najagresivnija stvar na albumu, što i odgovara gostu na pjesmi, pjevaču Johnu iz grupe M.O.R.T. To je ujedno i jedina pjesma koja ima stihove dijelom na hrvatskom jeziku. Jedno od obilježja britrocka možemo pronaći u ritmici prekrasne pjesme La chanson ivre, gdje na violini gostuje Mehmed Meho Hadžisadiković. Nakon nje slijedi zanosna Ici ou la, gdje imamo novu gošću albuma za mikrofonom, a riječ je o Almi Abdagić. Odjeci trube, saksofona, mandolina, raznolikih perkusija i nerijetkih višeglasja u refrenima stvorili su efekt odlične i precizne dinamike i tempa koji bi odgovarao brojnim festivalskim pozornicama regije, a ovakva glazba nesmetano može pronaći svoje poklonike i u drugim dijelovima Europe.

Jall Aux Yeux ima veliki potencijal zgrabiti priliku i probiti se do mnogo šire publike, njihov simpatično upakirani oblik “world-music” izražavanja i vidnog poznavanja glazbene materije od ekipe iskusnih glazbenika mene je osvojio na prvu, nadam se da će to regionalna, a onda i druga publika znati prepoznati. Pametno odrađeni aranžmani, precizna doziranja svih elemenata glazbe i upliva različitih žanrova, kao i ono najsimpatičnije – odlično kamuflirano pjevanje na francuskom bez prethodnog znanja francuskog po svim prilikama pun je pogodak.

1. La Peste
2. La chanson ivre
3. Ici ou la
4. Je m’en lave les mains
5. Dansons la gigue
6. Ce qui me manque (Waltz)
7. Je te cherche – Tražim te
8. La sérénade
9. Tu ne viens pas
10. Django