Pošto sam prvi dan festivala propustio, ušao sam na Tvrđavu „in medias res“ tj. u središte zbivanja i zatekao se među nekoliko desetaka tisuća ljudi, što se može nazvati poštenim „vatrenim krštenjem“. Ušavši oko 22 h zaputio sam se bez imalo oklijevanja prema Main stageu gdje se spremao nastup velikog George Clintona i njegovog kolosalnog sastava Parliament Funkadelic. U trenutku kada su se popeli i dali prve ritmove na basu i bubnjevima znalo se da se radi o čistokrvnom roots funk zvuku, onakvom kakav se rijetko danas viđa, a i kada se vidi to je onda zagarantiran provod. George Clinton u svojoj dobi od 70 i kusur godina vlada pozornicom malo teže, ponekad sjeda, ali svojom pojavom u bijelom šeširu i outfitu strogog New Jersey funka s početka 70-ih godina očarava sve prisutne. Vokalno također malo slabiji, ali mudrog poteza u kojem ga „krpaju“ fantastični back vokali benda koji sačinjava desetak vrsnih glazbenika koji znaju što je funk i koji znaju kako ga izvoditi. Konstantno dizanje publike i ritmovi nisu mogli ostaviti nijednog pripadnika publike mirnih nogu, a bilo je par desetaka tisuća ljudi u rijeci glazbe koja je tekla oko sat i pol vremena. Počastio je Clinton s pjesmama i uspješnicama poput Atomic Dog, We Want The Funk itd.

U razmaku između Clintona i Davida Guette more ljudi se slijevalo na prostor Maina pa sam se zapitao nakratko hoću li uopće više ikad izaći od tamo jer ići ususret 30 tisuća ljudi nije baš lagan posao. Guetta uz svoj light show i pirotehniku radi izvanredan posao, a ja se polagano upućujem prema Fusionu gdje je u toku bio nastup Bože Vreće i njegovog pratećeg sastava Halka. Potpuno neupućen u rad i stvaralaštvo ovog umjetnika no ono što me zateklo je prava magija. Fantastičan sklop sevdah glazbe uz dobru ritmiku instrumentalista (koji su nadasve vjerojatno svi školovani vrsni glazbenici) nikog nije mogao ostaviti ravnodušnim. Publika je jednostavno stajala očarana tokom nastupa od cca sat i pol vremena. Dobar razmak u publici, dovoljno mjesta i prostora za svakog da se pritom nitko ne mora gurati s nikim dalo je dodatnu opuštenu atmosferu. Gospoda na violini i na akustičnoj pratećoj gitari je u nekim trenucima imala takve solo dionice da su se dizale dlake na rukama i nogama od ljepote. Pomalo razočaran što je nastup završio, ostao sam na Fusionu gdje su pozornicu preuzeli Kultur Shock uz gosta Edu Maajku.

Kultur Shock, očekivano, izvrstan. Dobar sound, dobro ozvučenje i nastup Ede koji se dogodio usred koncerta gdje je izveo pjesme poput Sloboda te Manjine bio je izrazito iskren i motivirajuć, s obzirom na to da je Edo držao govore i monologe o borbi protiv fašizma, nacionalizma te bilo kojeg drugog oblika diskriminacije prema ikome. Činjenica da je Edo Bosanac u Izraelu, a Kultur Shock dijelom Bosanci u SAD-u odaslala je poruku zajedništva i liberalizma svim prisutnima, a stage je bio više nego popunjen.

Kad sam već do sad bio na Fusionu, tamo sam i ostao da dovršim svoj skromni glazbeni boravak na Tvrđavi tu večer. Za kraj mi je ostao nastup rap skupine Bad Copy pri kojem Sky nije mogao doći do izražaja jer mu je glas potpuno bio uništen zbog zdravstvenih problema, no nije ga spriječilo da sudjeluje i da nastupi, pa makar i s promuklim grlom. Ekipa odrađuje hitove poput Esi mi dobar (s kojom su otvorili „drito u glavu“), Sranje u cevovod, Uno, due tre itd.

Dosta iscrpljenog tijela zbog konstantnog hodanja i skakanja po festivalu upućujem se prema kući i završavam svoj prvi festivalski dan. Idemo dalje. Exit se nastavlja.