Dovoljno je samo reći: Pipsi; Zagreb; klupska svirka. Upravo je Vintage Industrial Bar te kišne zagrebačke večeri bio ispunjen ogromnom energijom, emocijama i ljubavi. Opće je poznato to da svaki klupski koncert je nešto posebno, ali ovaj definitivno odskače od svih do sad. Možda je jedan od razloga to što je najavljeno elektrik/akustik kombinacija te kako su Pipsi napisali da neće svirati svoje najveće hitove kao što su Plači, Nogomet,…

Koncert je, kako je i najavljeno, počeo točno u 22h i to sa jednim starim klasikom, Malom Fuficom. Od prvih taktova publika je pjevala cijelu pjesmu od riječi do riječi. Već na prvoj pjesmi se znalo kakav će to koncert biti. Nevjerojatan feeling je bio po prvi put čuti tu pjesmu, pogotovo nakon preslušanih live snimaka te pjesme sa Zagreb Gori ‘96 na Youtubeu. Bend i publika su postali jedno. To se sve nastavilo uz Svaku Noć Sam Pijan. Čisti rokenrol. Skakanje, pjevanje publike koje je bilo glasnije od Dudinog (i na svim ostalim pjesmama naravno), te piva naravno. Jedan nabrijani dio je došao u obliku pjesama s Boga: Nacionalni Park i Bolje. Skriveni dragulji s tog albuma su prodisali punim plućima. Brija se nastavila uz Bi Li Ili Ne Bi, već ustaljenog klasika s Walta, te sa Zdenkom i Vanzemaljcima. Sve je stalo na manje od minutu, a Pipsi su se prešaltali u akustiku. Dovoljno je bilo vidjeti Šineca s harmonikom, i zaključiti da se sprema nešto jako, jako dobro. Otvorili su s Rositom Pedringo. Zvučala je čak bolje od akustične verzije s Izštekanog Dokumenta. Ali iduća pjesma je bila…suze radosnice. Mrgud, Gorostas i Tat, prvi put uživo i još odsviran svjetski. Publika je bila u transu. Napokon su neke pjesme s Pjesama za Gladijatore prodisale. Teroristi Plaču i Idealna Pop Pjesma Za Astronaute. Fantastične verzije, skidam kapu. Akustični set je završen sa starim klasikom Sex u Školi.

Nabrijani dio nastavljen je poprilično smoothly. Susjedi su fantastičan prijelaz na nabrijani dio koncerta, iako onaj energičan i nabrijan kraj sa studijske verzije nije odsviran. Kao da se znalo kad je kraj. I onda svijet stane na pet minuta. Sebastian prvi put uživo. Publika je prešla u još veći trans. Nakon prvih taktova iduće pjesme, ostao sam malo zbunjen. Ok, koja je ovo sad pjesma jer mi je jako poznta i vuče na Haustor. Jedan divni tribute Pipsa Rundeku i Sacheru je došao u obliku pjesme Neobičan Dan s Haustorovog albuma Treći Svijet. Gledam oko sebe, svi znaju tekst od riječi do riječi. Naravno, refren sam počeo pjevati na prvu: “Lijevo. Desno. Centralno.”. Narko, Dan,Mrak, Htio Bi Da Me Voliš i Gume Na Kotačima (i katarzičnim Šinecovim solom kad se popeo na zvučnik ispred stagea) završile su službeni dio koncerta kako treba. S publikom glasnijom od Dude. Nakon što se ekipa spustila s tog malog stagea, uzvikivanje ‘’hoćemo još’‘ je bila samo uvertira u prvi bis.

Kako mi je frend rekao, otvorit će s Pjevačem Beatlesa i Stonesa. Tako je i bilo. Svijet je stao na pet minuta. Toliko emocija nepoznatih ljudi se spojilo u jedno. Prvi taktovi Malene samo su nastavili to, a sve je zaokruženo s Dođi Vilo. Drugi bis je počeo s malo drugačijom verzijom Porculana, a točku na i cijelog koncerta stavila je 2×2.

Koncert je bio nešto posebno. Ne postoji neka konkretna riječ koja može definirati sve to što se dogodilo te večeri u Vintageu. Toliko emocija od strane Dude i benda, pa i puno više emocija od strane publike, plus onaj osjećaj kad se naježiš i shvatiš gdje si, u kakvoj si u publici i kakav bend slušaš. Nešto neopisivo. Nema se više što za napisati. Tko je bio, osjetio je to, tko nije, neka mu bude žao.

Do idućeg koncerta Pipsa.