Mnogi su sinoćnji koncert Adriana Thawsa/Trickyja u zagrebačkoj Močvari  iščekivali s posebnom dozom nestrpljenja obzirom na ‘nemilu’ situaciju koja je obilježila njegov koncert u splitskom Judinom drvu dan ranije.

Naime, za neupućene kojih vjerujem nema previše obzirom na hajp koji je prouzročila ta vijest, introvertni i ekscentrični bristolski glazbenik prekinuo je splitski koncert zarad konstantnog žamora i razgovora u publici izjavom ‘You people talk too much’.
Tako su društvene mreže cijeli dan neprestano zujale o tom događaju, padale su razne fore među dežurnim facebook komentatorima, stoga sam na neki način jedva čekao da vidim kako će teći Trickyjev zagrebački koncert, a i to mi je prvi puta da uživo slušam umjetnika kojeg odavno iznimno cijenim.

Zanimljiv događaj, generalno gledajući, u kojem nisam htio, obzirom na neprisustvovanju koncertu, zauzimati bilo kakva stajališta, tko je u navedenoj situaciji krivac a tko ne. Općeniti stavovi kojih se držim jesu ti da je hrvatska koncertna publika dosta zahtjevna a ponekad i nezahvalna, ali i ćudljivi Tricky jest tip glazbenika čije afinitete treba poštivati makar se oni ponekad činili bezrazložno i pretjerano strogi i pomalo egotriperski nastrojeni.
Ipak je karta bila za hrvatske pojmove prilično ‘cijenjena’. Svoju sam impresiju htio steći iz prve ruke, i moram reći da sam evo danas, dan nakon koncerta, prilično zbunjen

Autor kultnog albuma Maxinquaye iz 1995. kojeg se smatra ponajboljim albumom u okvirima tada začetog trip-hopa i nekadašnji član Massive Attacka, kao razlog posjeta regiji na novoj turneji naveo je najnoviji album/projekt zvan Skilled Mechanics.

Objavljen 22. siječnja za njegov False Idols records, najnovije studijsko izdanje sadrži 13 kraćih pjesama u dužini od 2-3 minute (ukupno gledajući, album traje neke 34 minute, što je bliže nekakvom EP-u negoli LP-u), koje su nastale u suradnji sa DJ Milom, Trickyjevim suradnikom još iz kasnih 80ih i ranih dana The Wild Bunch kolektiva koji se s vremenom razvijao u Massive Attack, zatim bubnjarom Lukeom Harrisom, kineskom repericom Ivy i pjevačicama Oh Land te Francescom Belamonte.

Zagrebački koncert otpočeo je par minuta nakon najavljenih 22h što nije za zamjerku, a zanimljiv je bilo pratiti uvod i Trickyjevo pojavljivanje na bini kojeg je u prvih par momenata pratilo ‘ššš’ iz publike, očito se još osjećala nekakva nervoza zbog splitskog slučaja u zraku.

Već je sama pojava dala dobar uvid u njegov karakter – leđima okrenut, s cigaretom u ustima, Tricky se lagano ljuljuškao lijevo-desno u harmoniji s laganim taktovima uvodnih I’m Not Going, Hero, Diving Away itd. Ostatak klike na bini činio je spomenuti bubnjar Harris, koji je na novom albumu služio i kao vokal na pjesmi Bother te neznani gitarist koji je također imao svojih vokalnih dionica. U tom sam si momentu postavio pitanje tko zapravo čini te Vješte mehaničare, obzirom da Milo, iako najavljen sudeći prema promotivnim plakatima, nije bio prisutan koncertu iz meni nedokučenih razloga. Inače, zanimljiva i pomalo paranoidna priča stoji iza tog ‘Skilled Mechanics’ naziva.
U jednom intervjuu, Tricky je pojasnio kako su kodno nazivani Skilled Mechanics bili američki tajni agenti-ubojice, slani u strane države u namjeri destabilizacije iste atentatima ili drugim oblicima političkih diverzija.

FOTO: Samir Cerić Kovačević

Zapravo sam očekivao da će Tricky biti takav kakav je bio, u svom zasebnom tripoidnom filmu, ne mareći previše za potrebe bilo kakve animacije publike ili značajnije interakcije izuzmem li najklišejniji mogući ‘Thank you!’ (zapravo, bez uskličnika, zahvaljivao se onako kako je i pjevao, senzualno nerazgovjetno, pasivno, uz mnoštvo mumljanja) i nemam osobite zamjerke na to.
Ali, bit će da ga ulaskom u 50. godinu života više ne prate nekadašnje glasovne sposobnosti, koje i u studiju daju taj lo-fi ugođaj i koji je ‘zahvaljujući’ lošijem ozvučenju u Močvari sinoć bio još par stepenica nerazumljiviji, čak i ako ste došli očekujući mumljanje i šaputanje.

Cijela kulisa bila je dosta mračna, tjeskobna i turobna, rekao bih kako i priliči cijelom karakteru njegove scenske persone. Lagano se kretao pozornicom čineći neodređene plesne ekspresije noseći  majicu sa zanimljivim natpisom ‘Fake MC’, pjevajući uz povremenu pomoć playbacka, što mi je također neprofesionalno za izvođača takvog kalibra. Ukoliko sam ja krivo uočio budući da sam koncert pratio iz zadnjih redova, moje zdušne isprike ne znam kome, ali čudno je da teče vokal a da nema mikrofona u blizini ili otvaranj usta nekog od trojca.

FOTO: Samir Cerić Kovačević

Setlista, koja je bila podijeljena u dva bloka (nakon nekih 45 minuta, trojac je napustio pozornicu valjda očekujući da ga publika pozove na bis, koji je uslijedio nakon petominutnog zviždanja i ovacija dupke ispunjenog auditorija Močvare i koji je trajao pola sata), uglavnom je sačinjavala singlove najnovijeg izdanja za kojeg je evidentno bilo kako ga dobar dio publike nije gotovo uopće prožvakao, obzirom da je izišao prije tek tjedan dana, ali da ne bude sve tako u negativnom tonu, na opće oduševljenje prisutnih koji su prepoznali ritmiku i instrumentale starih uspješnica kao što su Makes Me Wanna Die na prepoznatljiv sample Eric B.-a i Rakima, zatim uvijek zapažen Overcome, Nothing’s Changed, Valentine, Evolution Revolution Love, Sun Down, My Palestine Girl, i slične singlove s ranijih izdanja koji su se stigli usustaviti u playliste trip-hop sladokusaca za vidnu razliku od novog projekta.

Što se tiče mog općeg dojma, gotovo da ga i nemam. Što bi, da pojasnim vama čitateljima koji nemaju ovaj ‘joj, sutradan moram pisati’ trenutak, bilo razumljivo ako po peti puta izvještavate s koncerta nekog domaćeg izvođača pa ste već lagano bezdušni i automatizirani spram teksta koji pišete, ali ipak nije svojstven osjećaj generičnosti za premijerni i dugoočekivani koncert (i to zaista dugoočekivan, od najranijih srednjoškolskih dana) nekoga kao što je Tricky, i da stvar bude bolja, nije riječ o poslovično slabijem i korporativnijem festivalskom izdanju nego na ekskluzivnom, intimnijem klupskom koncertu.
Osjećao sam se kao da sam došao na meč neke sportske legende, iz nekog dosadnjikavog za gledanje sporta, uzet ću tenis za primjer, neka se ne uvrijede eventualni die hard fanovi (trip-hop, kao zamišljeni glazbeni ekvivalent tenisu u ovoj priči jeste zanimljiv, atraktivan, intiman, dubok i senzualan sam po sebi,  ali nije uvijek lagan za koncert).

Došao sam gledati tu legendu na zalasku karijere, u zadnjim krikovima (doslovno krikovima) i nastojanjima da ostvari neki povijesni rezultat, da se zacementira unutar gornje granice velikana u nečemu. Utjecajna je u svom sportu na svjetskoj razini (trip-hop), svjesni ste njene genijalnosti, ali oduvijek ju je nešto sputavalo. Klubovi, okolnosti, ozlijede (izdavačke kuće, sindrom prvog albuma, konstantno eksperimentiranje unutar već ograničenog podžanra, … ) i uporno joj ne ide a vi ste svjesni toga. Opet, s druge strane, drago vam je da ste došli na taj meč (koncert), svjedočili momentu, ali nakon izlaska sa stadiona (dvorane), oprat će vas osjećaj laganog razočarenja, barem mene je.
Sjeo sam, suzbio sve dojmove i shvatio da je za moj ukus bilo previše malignih situacija, počevši od nepotrebne nervoze koju je dio publike shvatio preozbiljno i predoslovno, a dio pomalo realistično opservirao izjavama koje sam načuo poput one da ‘razumiju Splićane i zašto su pričali’, zatim slabo ozvučenje, spomenuti playback, ‘used to be good’ vokal, nečujno puštanje Ivy na osobnom favoritu SM projekta (Beijing to Berlin), da me zaista previše toga omelo u pukoj i nevinoj koncertnoj zabavi uz lagano ispijanje dva-tri pića.

Za kraj, tu je i trajanje od nekih sat i dvadeset minuta. Ja sam imao tu povlasticu da kao uvijek-švorc student/novinarski aktivist i djelatnik budem akreditiran i ne platim kartu, ali nekog tko je to srčano i zdušno učinio, jer bespogovorna je činjenica da se radi o očekivanom koncertu, potpuno bih mogao razumjeti ako bi mi se i sa većom dozom gorčine žalio. Koliko sam načuo kao pravo piskaralo, bio je razuman broj takvih.

Splitski koncert je prekinut… Za zagrebački imam dojam da nije nastavljen.