Vjerojatno ga većina ljudi koji na neki način prate filmsku ili glazbenu umjetnost dobro poznaje, riječ je o britanskom glumcu i glazbeniku Hughu Laurieu, svjetski poznatom po ulozi legendarnog i najciničnijeg doktora House-a, a ovoga puta, Dr. Laurie ili Mr. House ili kako god već hoćete odlučio nas je počastiti dvoipolsatnim koncertom u zagrebačkoj Maloj dvorani Doma sportova povodom turneje za svoj drugi album „Didn’t It Rain“. 

Osim što nas je desetljećima zabavljao s interesantnim ulogama kao što su princ George iz Crne guje, otac iz Stuarta Malog, s raznim komičarskim emisijama poput one sa Stephenom Fryjem, Hugh je također od svojeg djetinjstva aktivno bio i sportaš, komičar te povremeno i glazbenik. Vjerojatno se slične stvari mnogima događaju, da zapravo tek u sredovječnosti otkriju čime bi se zapravo ili možda kroz neki hobi uistinu bavili, naravno, s određenom količinom novaca kako bi se to moglo i ostvariti, a Hugh je izgleda pronašao sebe u obrađivanju prastarih američkih, ali i svjetskih blues i jazz glazbenika. Svoj je repertoar kroz dosadašnja dva albuma upotpunio upravo takvim pjesmama, a za potrebe snimanja i turneje „priskrbio“ si je Copper Bottom Band, vrsni „ansambl“ muško-ženskih pjevača, glazbenika i virtuoza općenito. 

 

 

 

 

U pitanju je bila Mala dvorana Doma sportova zbog moguće kiše, a koncert se prvotno trebao održati na Šalati, na otvorenom. Vjerojatno bi doživljaj bio ponešto bolji zbog lokacije i tematike kojom se izvođač bavi, no sjedeća mjesta i tribine dosta su dobro zamijenili svježi zrak. Ispunjenost prostora uglavnom se očekivala, a Laurie je točno u devet sati došao na pozornicu s bendom. Šarmantan, zabavan, komičan, komunikativan, Laurie je neprestano pričao s publikom i vidno se potrudio da nauči ponešto riječi našega jezika, što je publika naravno prihvatila te mu odgovarala na neka kraća i jednostavnija pitanja. I sam se osvrnuo na promjenu prostora za koncert, govoreći kako ipak nije padala kiša, a da se nije premjestio koncert, vjerojatno bi nas prolom oblaka otjerao. Did it NOT Rain?

 

 

Pozornica je izgledala kao spoj starinskog londonskog puba i luksuzne staromodne hotelske sobe, izvođači kao gospoda u odijelima i šeširima, a ženske izvođačice u svečanoj odjeći što je naravno aludiralo na tematiku pjesama koju Laurie potiče i zastupa, a svakako treba pohvaliti organizaciju koja je u roku od jednog dana pozornicu jednako dobro sastavila i pripremila za nezaboravnu atmosferu.

Ono što je zanimljivo je nevjerojatna uigranost benda. Odreda, Laurie kao pjevač, gitarist i pijanist, ženski back vokali koji su dobar dio vremena i solo pjevačice, kontrabasist, bubnjar, gitarist koji je istovremeno i orguljaš, trombonistica koja pjeva  te trubač koji je saksofonist, klarinetist i pjevač. Svi su također i glumili između pjesama te su imali savršenu koreografiju i zanimljive dijaloge, što smišljene, što improvizirane. Uistinu, kao da smo gledali neki kazališni ansambl na svjetskom putovanju.

 

 

 

 

Da je Laurie bolji glumac i komičar nego pjevač to vjerojatno znate, no pravi je umjetnik onaj koji svoje slabosti uspije prikriti nekim drugim znanjima i vještinama, a Laurie je to, pogodite, napravio. Iza sebe je okupio ekipu umjetnika koja će ga pokriti kada god je riječ o nekim težim vokalnim izvedbama i kompliciranijim melodijskim manevriranjima, a Laurie će svoju neprimjetnu slabost dodatno kamuflirati s bacanjem po pozornici, „krivim“ plesanjem i pričanjem s publikom.

 

Repertoar se, već spomenuto, sastojao od nekoliko pjesama s višestruko nagrađenih albuma „Let Them Talk“ i prošlogodišnjeg „Didn’t It Rain“, a bend je svirao i nekoliko obrada koje se nisu nalazile na albumima. Počelo je s obradom Dixie Cupsa „Iko Iko“, nastavilo se s „Let The Good Times Roll“, a prve uplive pratećih vokala na sredinu pozornice dogodili su se u „What Kind Of Man Are You?“, „Kiss Of Fire“ , gdje je Laurie zaplesao argentinski ples s Gaby Moreno, „Weed Smoker’s Dream“ itd. Veliku pohvalu moram uputiti pjevačicama Gaby Moreno i Sister Jean McClain, koje su vokalne zadaće podigle na neki viši nivo te su komotno mogle biti jedne od sudionika u dokumentarcu „20 Feet From Stardom“, filmu o povijesti ženskih back vokala i njihovim ulogama u kreiranju svjetski poznatih koncerata i izvođača. Laurie je između svake pjesme publiku uputio u povijest pjesme nekom anegdotom ili nekom istinitom ili tragičnom pričom čemu je pjesma posvećena. Svoju vokalnu sposobnost dokazala je i muška postava benda kada su zajedno s Laurijem otpjevali

“Lazy River” na starinskom mikrofonu kao da slušamo originalnu verziju iz šezdesetih.

 

 

 

 

Dva i pol sata, izlazak na dva bisa, ustajanje publike pola sata prije kraja i ostajanje na nogama natjeralo je Laurieja da kaže Zagrebu: „Zagreb, you’re fu**ing great!“, a cijelo vrijeme se moglo primijetiti kako je atmosfera u Zagrebu ukoričena pozitivnom vibrom između benda, Hugha i publike. Vjerujem kako će se Laurie ubrzo vratiti i kako ćemo sljedeću priču započeti s nekim koncertom na otvorenom, a dotad, prežvakavat ćemo doživljaje s njegovog prvog nastupa u Hrvatskoj. Do drugog puta, svaka čast doktoru i glazbenicima, ovo je bio pravi „Blues in the House“.