Roger Waters, bivši član planetarno popularnog  rock benda Pink Floyd, održao je 23.07. pravi rock spektakl na splitskom stadionu Poljud, u sklopu svoje turneje Roger Waters – The Wall Live 2013.

The Wall, 11. studijski album Pink Floyda, izdan je kao dupli album 1979. Godine. Kao i zadnja tri albuma, ”Zid” je zamišljen kao konceptualni album inspiriran Watersovom frustracijom koja ga je pogađala gledavši publiku koja se dosađuje na koncertima gdje bi taj ”Zid” stajao između izvođača i publike. Album je rock-opera koja se centrira oko glavnoga lika Pinka, kojeg je Waters modelirao iz svog života, a nešto po Sydu Barretu, originalnom vođi Pink Floyda. Pinkovi životni problemi počinju sa gubitkom oca u Drugom svjetskom ratu, a nastavljaju se preko tiranskog odnosa učitelja u osnovnoj školi, previše zaštitnički raspoloženoj majci, te kao klimaks sveg tog, preljub svoje žene.

Poljud je od 19.7. do dana koncerta, doživio polaganu transformaciju. Veliki bijeli ”Zid” spajao je istočnu i zapadnu stranu stadiona, a velika natkrivena crna pozornica čekala je svoju svrhu. Nešto iza 18h, nakon tonske probe benda, ljudi su počeli ulaziti i lagano puniti koncertni prostor. U pozadini su se puštale pjesme Johna Lennona, Boba Dylana i mnogih drugih. Iako je pisalo da program počinje u 20.45h, nešto prije 21h, spektakl je mogao početi.

Pozadinska glazba se ugasila, a zvuk mijenjanja TV programa počeo je odzvanjati Poljudom. Nakon toga, audio snimak scene iz filma Spartak pretvorio se u malu predstavu kada su se dva vojnika u uniformi ”prekriženih čekića” popela na pozornicu i odnijela Pinkovu lutku na sredinu i bacili ju na klimaks scene Spartaka. Nešto iza toga potiho se čula truba kako svira melodiju zadnje pjesme ”Outside the Wall”, i nakon što je melodija jednostavno ”nestala”, počeo je ”In the Flesh?”. Cijela pozornica pretvorila se u crvenu boju, a ”Zid” je bio prekriven nizom ”prekriženih čekića”.  Bend se pojavio, a iznad njih su vijorile zastave. A onda se na pozornicu popeo Roger i show je napokon krenuo. Na klimaksu pjesme, u moru zvukova instrumenata, čuli su se zvukovi vojnih letjelica iz Drugog svjetskog rata, a model njemačke ”Štuke” preletio je sa desne strane pozornice i srušio se iza pozornice. Tijekom ”The Happiest Days of Our Lives i ”Another Brick in the Wall (Part2)”, ogromna napuhana lutka učitelja, animirana ikona iz originalnog showa, pojavila se ispred pozornice i pokretima ”tjerala djecu” ispred pozornice. Desetak djece iz Splita, zajedno je sa bendom pjevala i pokretima tjerala ”učitelja”. Odmah nakon toga, Waters je akustičnim ”Another Brick-om” završio pjesmu, sa tekstom koji se bazirao na ubojstvo Jean Charlesa de Menezesa. Prije pjesme ”Mother” Waters je pozdravio publiku i ispričao nešto o turneji Walla iz 1980-e, i o starom ”očajnom malom Rogeru”. Tijekom pjesme, velika napuhana lutka debele majke, strahovito je blještala. Pošto je pjesma više političke prirode, na ekranu se pojavila kamera i poruka ”Big Brother is watching you”, gdje je ”Br” bilo prekriženo, a iznad veliko ”M”. Tijekom stiha ”Mother, should I trust the Government?”, na obje strane Zida pojavila se poruka No Fucking Way!/Nema jebene šanse!. Projekcije aviona tijekom ”Goodbye Blue Sky” su umjesto bombi bacale simbole svih svjetskih religija, te velikih korporacija, od kršćanstva, islama, komunizma, Mc’Donaldsa, do Davidove zvijezde i znaka dolara. Instrumental ”Empty Spaces” bio je glazbena pozadina Zidu na kojem su dva cvijeta vodila ljubav, a kraj te predstave je bio kada je ženski cvijet pojeo muškog, i pretvorio se u bogomoljku. Sve se to finiširalo u ”Young Lust”, gitarski nabrijanoj pjesmi o Pinkovoj potrazi za djevojkama u nepoznatom gradu. U ”Don’t Leave Me Now” osvjetljeni Waters pjevao je ekranu na kojem je bila silueta mlade djevojke, a nakon toga velika napuhana lutka zelene žene njihala se do završetka pjesme. Treći dio ”Another Brick in the Wall” energično je završio zidanje cijelog ”Zida”, a tihom uspavankom ”Goodbye Cruel World” sazidana je i zadnja cigla. ”The Wall” je bio kompletan.

Nakon toga uslijedila je pauza od 15 minuta. Na Zidu su se prikazivale fotografije i kratke biografije poginulih vojnika, novinara, reportera i mnogih drugih nesretno poginulih.

Drugi dio koncerta počeo je tihim uvodom ”Hey You”. Sa minimalno vizualnih efekata, veliki sivi Zid kao velika glomazna tiha zvijer, dijelio je bend od publike. Odjednom se pojavila silueta malog golog bezličnog Pinka kako udara o Zid. U ”Is There Anybody Out There?” nekoliko cigli je maknuto, a pojavila su se dva gitarista koja su tu pjesmu odsvirala. Sa druge strane Zida, spuštena je mala pozornica na kojoj je bila scena malog stana, a Waters je melankolično otpjevao ”Nobody Home”. Nakon toga, uz zvukove pucnjave započela je ”Vera”, sa fotografijama Vere Lynn i snimkama male djece i supruga koji su dočekivali svoje očeve i muževe kada su se vratili iz rata. Tijekom ”Bring The Boys Back Home” ispisivao se legendarni citat Dwighta Eisenhowera za ”American Society of Newspaper Editors”. Vjerovatno svima najdraži dio showa je uslijedio kada je počeo ”Comfortably Numb”. Tijekom drugog gitarskog sola, Waters je energično udario od Zid i razbio Ga. Splet boja animirao se pred publikom i razbio monotoniju sivila. ”The Show Must Go On” polako je uveo u mračni dio koncerta. Fašističke crne uniforme, prekriženi čekići, i Watersova poznata ”Svinja” koja se pojavila pokraj pozornice i plovila po nebu iznad publike, na kojoj su bile ispisane razne poruke i nacrtani simboli. Nešto duži ”In The Flesh” ponovno je počeo.  Waters je sa automatskom puškom ”pucao” i vrijeđao publiku. Tijekom ”Run Like Hell”, razne slike parodirale su Apple-ov brend ”i”. Fotografije svinja pokazivale su se tijekom ”iLead”, psi tijekom ”iProtect”, ovce tijekom ”iFollow”, Obama tijekom ”iBelieve”, Hitler tijekom ”iPaint”, djeca tijekom ”iLearn” i zadnje, fotografije grobnica tijekom ”iPay”. Nakon te montaže prikazane su video snimke bombardiranja Bagdada, tijekom koje su američki piloti pričali i pokazivali na dvojicu novinara Reutersa, Saeeda Chmagha i Namira Noor-Eldeena, čije su kamere bile zamjenjene za mobitele, te nakon toga mučki upucali. Poruka ”Namir Noor-Elden and Saeed Chmagh, We Will Remember You.” odmah se pojavila, a Waters ju je odmah rafalom ”skinuo” sa Zida. ”Waiting for the Worms” popraćena je poznatom animacijom iz filma u kojem marširaju čekići. ”Stop” je u sekundi zamračio sve, a Pinkova lutka bačena je sa vrha Zida. ”The Trial” je također bio popraćen animacijom iz filma, tijekom koje je snimka publika uzvikivala ”Tear Down the Wall!”, a klimaks svega toga bio je iznenadno rušenje Zida, popraćen crvenilom reflektora i crvenih konfeta. Kraj koncerta završen je akustičnom verzijom ”Outside the Wall” koju je odsvirao cijeli bend. Waters je ispratio svakoga člana benda, te se na kraju zahvalio publici na odličnom provodu. Spomenuo je i to da su se članovi benda iznenadili kada su čuli da cijela publika pjeva ”Hey You” glasnije od samog benda.

Sve u svemu, Roger Waters je priredio veliki rock spektakl čija će publika pamtiti cijeli život, a Hrvatska je vjerovatno dobila najveći i najkvalitetniji koncert uopće. Poruka cijelog albuma je nevjerovatno dobro realizirana kroz cijeli album, film, i na kraju koncerte, a sve što se može reći jest hvala Watersu, i da se što prije vrati u Hrvatsku.