Prošli tjedan obilježio je nastup Black Symphonyja u Dvorani Vatroslava Lisinskog, koji je na neki način bio tribut albumima S&M i S&M2, na kojima je Metallica udružila snage sa simfonijskim orkestrom kako bi dala novu dimenziju svojim hitovima, odnosno svojoj glazbi.

S&M inspiracija

Prvi put kad sam čuo S&M album iz 1999., bio sam oduševljen. To mi i danas ostaje jedno od najdražih izdanja benda. Ne samo da su neke pjesme dobile iznimno zanimljive i moćne aranžmane, nego su mi neke izvedbe postale draže od originala. Hero of the Day u orkestralnoj verziji, primjerice, i dalje mi je nezamjenjiva. S&M2, koji je izašao 2019. godine, bio je manje utjecajan, ali i dalje dostojan naslijednik koji nam je doneo neke nove pjesme u drugačijem ruhu.

Kad sam vidio da dolazi Black Symphony, isprva nisam bio siguran hoću li stići uklopiti ih u popunjen tjedan (naročito dan nakon što su Pasi pripremili kaos u Vintageu), ali drago mi je da jesam. Ovakvo nešto stvarno rijetko imamo priliku čuti. Ako volite Metallicu i volite S&M izdanja ili jednostavno klasičnu glazbu, ovo je iskustvo koje vrijedi doživjeti. Bilo mi je posebno zanimljivo vidjeti da netko uopće izvodi takav projekt. Do samog kraja koncerta nisam uhvatio odakle dolaze dečki, da bi ispalo (ako sam sve dobro pohvatao) da je riječ je o glazbenicima iz susjedne nam Srbije. Na njihovim stranicama spominje se suradnja s orkestrom iz Zrenjanina, ali to je bilo tako kratko komunicirano tijekom koncerta, da se ne bih mogao kladiti da je to ista ekipa kao s weba. Ipak vjerujem da jest, a izvedbe koje su nam pripremili govorile su same za sebe.

Uštimavanje i show može krenuti

Već od otvaranja s Ecstasy of Gold, klasičnim uvodom Metallice, bilo je jasno da nas čeka vrhunski show i da simfonijski dio izvedbe odlikuje iznimno visoka razina kvalitete. Nakon Call of Ktulu i Ecstasy of Gold, uslijedio je Creeping Death, gdje se žešći dio svirke izvrsno stopio s orkestrom. Već tada me iznenadio vokal koji mi se učinio malo “off”, dojam koji će se mijenjati kako koncert odmiče.

Odmah nakon toga izveli su Welcome Home (Sanitarium), pjesmu koja nije na S&M albumima. Bio je to novi, originalan aranžman i ugodno iznenađenje. No, vokal je u prvoj polovici koncerta djelovao kao da se traži. U nekim je trenucima frontmen odlično pogađao, a u drugima se činilo kao netko tko se miče između toga da pjeva pjesme na svoj način i toga trudi zvučati baš poput Jamesa Hetfielda. Možda su tu proradila i očekivanja publike, ali rekao bih da nije do toga — jer u drugom dijelu koncerta, uz pjesme poput Wherever I May Roam, The Unforgiven, For Whom the Bell Tolls, The Memory Remains, Nothing Else Matters i Master of Puppets (koja je bila vrhunac večeri), vokal se značajno poboljšao. Koncert je završio s Seek and Destroy, a u toj drugoj polovici bilo je očito da se pjevač “zagrijao” i pronašao svoj glas. Na momente bi se malo izgubio, no ukupni dojam se značajno promijenio. Možda jednostavno nije bio njegov dan, možda je u pitanju bila i neka prehlada, ali razlika je bila primjetna.

Zanimljivo je primijetiti i razliku između cover i tribute bendova. Cover bend jednostavno svira pjesme benda ili bendova, dok tribute bend ide korak dalje. To jest, pokušava izgledom, pokretima, scenskim ponašanjem i scenografijom dočarati original jednog specifičnog benda. U slučaju Black Symphonyja, vokalist je išao u tom smjeru: izgled, odjeća, pa čak i pokreti podsjećali su na Hetfielda. Basist je donekle upitan, ali može se reći da ostatak benda nije nužno pratio tu liniju. Gitarist, primjerice, izgledom nije imao nikakve sličnosti s Kirkom Hammettom što nije nužno loše, ali je zanimljiv smjer benda u pripremanju nastupa.

Ono gdje bend stvarno zaslužuje pohvalu jest tehnička preciznost i uvjerljivost. Bubnjar je bio iznimno točan, što je ključno u izvedbi s orkestrom. Neki bi rekli da to “nije baš Larsovski”, s obzirom na poznate nesavršenosti originalnog bubnjara, ali ovdje je točnost bila presudna i odlično je funkcionirala.

Zaključno, ako niste gledali ove dečke u kombinaciji s orkestrom, svakako to učinite kad budete imali priliku. Orkestar je dao pjesmama novu boju i dubinu, a cijeli doživljaj bio je istovremeno nostalgičan i svjež. Ako niste slušali Metallicine S&M albume, vjerojatno ni ne čitate ovaj tekst, ali ako jeste, svakako preporučujem da Black Symphony poslušate uživo i donesete vlastiti sud.