Zaista ne znam kako započeti nadahnutu reportažu o nadahnutom provodu. Ponekad je teško clashati pet osjetila s jednim običnim, čitalačkim zdanjem, i pronaći prave riječi koje bi dale savršeno deskripciju jedne posebno i kvalitetno odrađene odiseje.

Iskoristit ću ovaj početak, dok me još pratite, da u uvodnom dijelu teksta spomenem jedno ime koje to po svim kriterijima zaista zaslužuje – Marko Boko. Često su mi kao pošalicu u djetinjstvu, kao i imenjaku vjerujem, govorili ‘Svaki Marko radio naopako’ (a Kaselj Marko zlo i naopako, svojevremeni dodatak), a evo, barem jedan od nas dvojice je primjer da tome nije uvijek tako. Kao 25-godišnji mladić, Marko Boko antipod je modernog hrvatskog političara – D.I.Y. devize nisu mu nimalo strane, pa je osim profiliranja među političkom scenom mladih na poziciji predsjednika Hrvatske mreže mladih kroz petogodišnji mandat, imenjak našao još jedan filter svoje pozitivne energije kroz sada već tradicionalni Graffiti na Gradele festival, koji se po četvrti puta održao u mjestu Bol na otoku Braču.

 

Taj festival i jeste ta osjetilna avantura sa početka članka i fokus ovog teksta, obzirom da sam nedavno kao reporter imao priliku posjetiti taj famozni GnG.

 

Premda su prvotna dva izdanja bila gotovo u potpunosti održana na lokalnoj razini, prošli a pogotovo ovogodišnji, ispunili su neka zadana očekivanja.
Kvalitetanword on the street i word of mouth u sredini maloj poput Hrvatske zna ponekad imati ključne marketinške i promotorske funkcije, koje su u slučaju ovog još uvijek malog festivala imali impozantne razmjere. Otkad bi to prije nekoliko godina jedan priprosti student iz Osijeka sa ruralnom adresom imao pojma za jedan streetart festival na Braču, koliko god da mu je žanrovski pripadan. Također, gdje bi danas bio Ferragosto, kao primjer po pozitivnoj atmosferi srodne manifestacije, da nije bilo takvog ‘dođi i ti, bit će super’ načina propagiranja.

Pored svega toga, financijski a pogotovo fizički iscrpljeni Marko Kaselj (jer nije nimalo lagano haračiti na Zagreb Callingu, Fresh Islandu na Zrću te S.A.R.S. festivalu u Sinju a da to ne ostavi traga) nije mogao samo tako abortirati misiju i odustati od posjeta Braču, pogotovo kada se već par poznanika javi sa porukom ‘ideš na GnG?’ ili nečim sličnim, što je samo natjeralo mene i moje roditelje da se još jednom s knedlom u grlu (šalim se, u novčaniku) pozdravimo zbog moje nove putešestvije.

 

Nova gonzo avantura u dobrom društvu uslijedila je prilično brzo, nisam se ni okrenuo a već sam stigao u Bol u 8 ujutro, nominalno prvog dana, u ponedjeljak, 27. srpnja.

Preko godine mirno i idilično mjestašce koje zbog svoje lokacije i poznate plaže Zlatni Rat za vrijeme turističke sezone odiše turistima, poznato je kao i sam otok Brač, uz Hvar, kao jedno od najskupljih mjesta za ostaviti šolde. Na stranu to,što nije dio festivala, samo sam htio pružiti kratki uvod u lokalitet Graffita na Gradele koji su svakako puno više od samog Bola i Brača.

Fokalna točka, žarišni meeting point cijelog događaja predstavljao je caffe bar Batuda, zbog svoje neposredne blizine prostorima mjesne osnovne škole u kojoj su velika većina graffiti umjetnika,  volontera i drugih supportera bili smješteni, kao i zbog blizine centra, autobusnog pristaništa te bračkog Doma Kulture,  u kojem je prvog dana održana prigodna izložba radova.

 

 

Tijekom cijelog dana, graffiti umjetnici kojih je bilo sa svih strana, od Slovenije, Srbije te BiH pa do splitsko-zagrebačkih majstora, crtkali su mjestimično na više lokacija svoje murale, oslikavali zidove i vrijedno pripremali svoje instalacije za prezentaciju svim znatiželjnicima koji su zbog toga došli posjetiti stanoviti Bol.

Svakako da vrijedi spomenuti lagani cruising brodicom Frane koji je bio omogućen svim posjetiteljima od 18h, od plaže Zlatni rat do drugog kraja obale Bola, i koji je potpisnik ovih redaka propustio iz neznanja i jer je simpatično pomislio da bi se baš u tom trenutku mogao okupati na nekoj random kamenitoj, ježincima ali ne i suncem osunčanoj plaži.

 

Prvi dan nije imao neku značajniju glazbeno-umjetničku sekciju osim spomenute izložbe radova, prilikom koje su svoje rukotvorine pred publikom prezentirali Chez i ArtuDitu kolektiv iz Zagreba te Anxio i Rad Recorder/Vuk Oreb iz Splita kroz lagane pop-art, futurističke te 80’e štih trashy likovne minijaturne uratke. Među mještanima koji su odlučili pohoditi ovaj dio festivala našao se i načelnik koji je festival svojim kraćim retoričkim nastupom neslužbeno otvorio.

Po završetku izložbe, dio prisutnih vratio se u Batudu gdje su DJ Pedo i Tru Skool kolektiv za improviziranim pultom pored terase animirali prisutne dok su drugi odlučili svoju sreću pronaći na drugim mjestima, bocama i čašama u Bolu sve do kasnih noćnih, odnosno ranih jutarnjih sati.

 

Mamurno buđenje, pomahnitala potraga za pastom za zube (jer tko je vidio nositi i pastu i četkicu) te brzinska kava u Batudi bila je dio svakodnevnog programa u trenucima kada bi nastupilo buđenje, prije organiziranog ručka koji je bio na rasporedu iza 13h za sve volontere/radnike/izvođače, što je također stavka za svaku pohvalu, barem za jednu stvar u tim ‘poslijeratnim’ trenucima nisam morao brinuti a to je bio želudac.

Povratak na kavu/pivo odnosno posjet plaži bio je također jedan od rituala poslije ručka, dok se daljnji dio službenog dnevnog programa u utorak odnosio na rad graffiti umjetnice Nie sa najmlađima u Domu kulture, gdje su se i najmlađi mogli polagano upoznati sa konceptom onoga što je ispunjavalo oronule zidine Bola proteklih nekoliko dana.

 

 

Slijedeća žarišna točka koje se dosad nisam posebno dotakao je Bijela kuća. Ne, ne ona gdje (još uvijek zajedno) žive Barack i Michelle Obama nego kolokvijalno nazvana pomalo otužno napuštena zgrada nekadašnjeg hotelskog kompleksa koja unutar svojih zidova krije mnoštvo natpisa, crteža, tagova i graffita poput nekakvog skvota, pomalo nalik na zgrade zagrebačke Medike.

 

 

Drugog dana festivala dio programa preselio se u nešto organiziranije ozračje Bijele kuće, kada smo dočekali red za prve veće performere glazbenog dijela festivala.

Pred okupljene prvi je među lošu akustičnost, mikrofone i ozvučenje izišao domaći MC Marchello Mede, kvalitetan reper i jednako kvalitetan ugostitelj kroz prizmu kafića Batude čiji je on vlasnik. Bez nekog većeg feedbacka, mladi reper je kroz 20-minutni repertoar zajedno s kolegom Bosanđerosom ukazao da skilla ima i dalje od Splita u Dalmaciji, a bilo je tu hypeanja od strane nekog random lika iz publike, freestylanja te beatboxanja.

 

 

Njega su na toj improviziranoj (zapravo nepostojećoj) bini zamijenili Dregermajster Crew, još okrnjeniji nego nedavno u Sinju, i to u sastavu Zembo, Johnnie te Roffelos. Tri od nominalno desetak članova, zaista nisam znao što očekivati, ali budući da je svoj nastup zbog još nepoznatih razloga morao otkazati DaMental, ovakvi Dregeri u opuštenijoj formi sa nastupom u potpunosti aklimatiziranim za GnG uopće nisu razočarali. Kroz polusatni performans (jer kod njih nikad nije nastup u pitanju), izvedbom refrena nekolicine starijih pjesama te polupremijerom određenih materijala s novog albuma, šlag na tortu dodali su Roffelosovom već tradicionalnom izvedbom Vucine Volim piti i ljubiti na koju su očekivano dobili daleko najveći feedback, što je označilo kraj njihove GnG instalacije.

 

 

Slijedeći izvođači koji su došli na red bili su Bvana & Lider iz Srbije, pomalo iznenađujuće, a ne mogu si objasniti iz kojeg razloga. U svakom slučaju riječ je o kvalitetnim reperima čije sam nastupe, što individualne što zajedničke popratio u više reportaža, ali ne toliko očekivani na ovom festivalu, svoj su nastup odradili pomalo potiho obzirom na reputaciju koja ih prati i obzirom da i nije bila neka osobita posjećenost showa za vrijeme kojih su kombinirano izvodili pjesme poput Killa from Manila, JBN loš, Ladi Dadi ili Hardcore od Bvane te ponajveći Liderov hit, Vuci me za tuki.

Po završetku njihove bolske, da ne kažem bolne premijere, red je došao na još  jedan audio&vizualni projekt Zembe iz Dregera, uz ispomoć Reska, a to je BLAW:BLAW kolektiv koji je doslovce probudio sve dotad uspavane i dodatno razbudio sve dotad uljuljane od alkohola ili čega već, svojih izborom najboljeg od future-trap-bassa – njima se u izboru najboljeg ovoljetnog DJ repertoara pridružio i DJ Oliver iz Krankšvestera koji je također zasluženo imao svoje mjesto na festivalskoj postavi.

 

 

Budući da sam ovdje spominjao BLAW:BLAW, vrijedi spomenuti i jedan trend koji je bio aktualan, a to je ljepljenje stickera po majicama, nerijetko i po dijelovima tijela. Naime, osim domaćeg GnG-a koji je, osim svojih stickera, imao svoje posebno merch odjeljenje po simboličnim cijenama, vodio se poseban ‘stickerski rat za Brač’. Društvo iz mog sekundarnog portala Hip Hop Unity koje je brojalo četvero članova s posebnom je municijom došlo na Bol ali jednako tako, parirao im je dvojac BLAW:BLAW-a, koji je imao kvantitativno manje ali izgledom zapaženije stickere. Tko je odnio bitku a tko spomenuti rat, procijenit će čistači koji su ostali nakon festivala.

Nadalje, drugi dan završio je kao i prvi, utopljen u litrama popijenog i prolivenog (ALI NE I RAZBIJENOG!) alkohola.

 

Treći dan započeo je jednako kao i drugi, posebno teškim buđenjem, prepričavanjem gafova sa prethodna dva dana i neizostavnim ručanjem kave/piva/hrane u Batudi i obližnjem restoranu.

Graffiti djelatnici dovršavali su svoje projekte, dok su posjetitelji popodnevni dio dana proveli u već ustaljenom i opuštajućem ritualitetu ‘plaža-(stan/škola/apartman)-Batuda’ čekajući u svom tom manifestu lijenosti i nerada da započne predvečernje oblokavanje. Upotrijebio bih drugi epitet da je bilo drugačije.

 

 

Glazbeni dio programa posljedni dan započeo je uz solažu DJ VRHa i Vuka Oreba, koji su predstavili kratko novi projekt izvedbom par novih stvari te izvedbom nedavnih singlova Katana (feat. Hladni/High5) kao i Umjetnik erotike te Mješano meso. Budući da sam u toku dana, na terasi Batude u svom tom lijenilu, pomalo stalkerski, u maniri pravog piskarala kako bi mi rekao Vojko, pratio tko/što/kada/gdje/kako, nije mi promakao detalj da su upravo Vojko i Ivo iz Dječaka došli na Bol a da je Krešo Bengalka smješten u zaseban apartman. Sve je mirisalo na to da će Kiša metaka održati kraći nastupčić pa je po završetku Orebove solaže do toga i došlo. U punom sastavu, Splićani koji su na krilima drugog albuma zadržali status regionalne atrakcije, izveli su pjesme Drei Millionen, Swag iznad svega te Mi.

Iako sam već posjetio desetak koncerata zagrebačke petorke iz High5-a, lagao bih kada bih rekao da nisam jedva dočekao, u svoj toj kolektivno pozitivnoj atmosferi, njihov koncert.

Bez Žugija koji je zbog obaveza s radnim odnosom bio primoran propustiti ovo, četvorka je iznijela nastup u stilu pravog punk koncerta uz mnoštvo fleksanja (mrzim se što moram napisati tu riječ), poganja, ogoljenih tijela bez majica i pijanih fanatika.

Otvoreno je polagano, uz Kaj kaje te FLXM. Vijest o ‘oslobađajućoj’ presudi nisu nikako propustili pa su svog idejnog vođu pozdravili izvedbom pete stvari sa SCHENGENGANGA, Ivo Sanader. Što su dalje nizali pjesme Iembi crnac, 33 banda, Versace i slične, to je i publika bolje reagirala primičući se izvođačima, da bi sve to imalo nekoliko minuta kulminacije kada su repali Mladi Kizo Manjača (stopostotna uspješnost pamćenja i izvođenja tekstova, 2/2) i Bore Balboa, a ubrzo se nije znalo tko repa, tko pije, tko je izvođač a tko nije. Do kraja su još odrađene (ali baš odrađene, ne u smislu ‘samo da se odrade’) i Jackie Chan, Sinusi uz Oreba, Katty Perry, Žene gazele, Pospi blunt te Doktori, prije bisa koji je uključivao spomen još jednog asa – Robi Prosinečki. Usred nastupa, Hladni je bojkotirao svoj mikrofon, bit će da su posrijedi bili neki problemi sa žicama i kablovima te ruljom koja je došla malo blizu, preblizu.

 

 

Rekao bih da su nastupi time završili, ali je svojih par minuta slave potom svojim stand-upom i bežičnim mikrofonom imao heroj djece i certificirani flex trener. O kome je riječ, ako ne znate, niste ni zaslužili znati.

I da, svakako vrijedi spomenuti after-party uz DJ Olivera, VRHa i Oreba koji su svojim setovima nastavili klimati nekolicinu najhrabrijih koji su ostali propisno zatvoriti četvrti GnG.

Ne znam trebam li još što dodati po pitanju službenog dijela festivala, osim da sam zaista oduševljen svime, svime.

Došao sam na GnG, kako sam rekao, zbog odličnih preporuka i dolaska/nagovora nekolicine bližih poznanika s kojima sam redovno nazdravljao na više lokacija, a vratio sam se prepun pozitivnih iskustava, s još više poznanstava, malo više boje, tjelesnih kiselina i manje kalorije nego sam ponio te naposljetku preplavljen odličnim dojmovima koji su stvarno bili opravdani u svakom pogledu po pitanju ovog festivala. Znate, u ovom poslu kojim se srećom još uvijek imam vremena-volje-roditeljske podrške baviti, upoznate mnoštvo ljudi, izvođača, organizatora, mjesta, ljepota, svega i svačega. Naravno, bude tu loših i neugodnih iskustava, ali ključna je satisfakcija kada odete na neko mjesto, neku vrste get awaya od svakodnevice gdje doživljavate samo pozitivne trenutke i gdje znate da ćete se redovno vraćati. E, jedno od takvih mjesta, odnosno manifestacija je festival Graffiti na Gradele.

So long, Bol, dogodine.

 

 

 

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE