Prije točno 20 godina, Korn je albumom Follow the Leader potvrdio ono što je već od Cobainove smrti bilo izvjesno: Grunge koji je dominirao prvom polovicom devedesetih, gubi utrku s novim žanrom.

Karirane košulje, traperice i duga kosa više nisu sredstvo prepoznavanja alternativnije mladeži, kosa više ne mora nužno biti dugačka, može biti i nagelirana poput Robb Flynnove, New Era kape okreću se naopako po uzoru na Fred Dursta, dolazi i do velike povezanosti sa skate i hip hop kulturom pa alternativce devedesetih vidimo u Ecko unltd., Pelle Pelle, Fubu, DC ili Blind odjeći. Zaista, netipično za ljubitelje distorzije i žestokih ritmova.

Osobno, nikad nisam volio niti prihvaćao izraz “nu metal”, no budući da je (nažalost ) postao sinonim za gotovo sve new wave of American heavy metal bendove čije je spotove MTV puštao krajem devedesetih, neka mi od ove pa do posljednje rečenice svi bendovi koji će nepravedno biti zgurani u tu kategoriju, oproste.
Godina je 1993., grupa klinaca iz Bakersfielda proziva se Korn te nakon nekoliko mjeseci izbacuju istoimeni album. Na prvu, ništa posebno, no nekoliko godina poslije – album koji će imati ključan utjecaj na glazbu i kulturu svih ljubitelja distorzije narednih desetak godina.

Nakon nešto komercijalno uspješnijeg Life is Peachy, izbacuju svoj najprodavaniji album Follow the Leader kojim će započeti zlatno doba nu metala. Koliko je album bio utjecajan na mladež i koliko su se nad novom glazbom odrasli zgražali, najbolje pokazuje primjer učenika koji je izbačen iz škole zato što je nosio majicu s logom Korna. Slijedivši njihov primjer, i ostali bendovi gitare spuštaju u D ili C štimove idealne za teške i melodične ritmove koji dominiraju nad rijetkim i jednostavnim solažama, umjesto nekakvog “blast beata” koji bi naizgled više odgovarao žanru koji u svom imenu ima riječ “metal”, bubnjari su zapali pod utjecaj hip hopa dok se kod basista primjeti ogroman utjecaj funka. Nu metal vokali su posebna priča, spojili su rap, screamove i growl, a nisu rijetki ni emocionalni scat ispadi Jonathana Davisa ili manični napadaji Serja Tankiana.

1998. uzimam kao početnu točku zlatnog doba nu metala iz više razloga. Osim spomenutog Korna i nevjerojatnog uspjeha Follow the Leader, iz studija su upravo izašli Limp Bizkit, Deftones i Coal Chamber, a u njega ulaze Slipknot, Static-X, System of a Down (i milijardu drugih, no zabranili su mi rečenice duže od Krležinih). Već tada je svima trebalo postati jasno (ono što cijelo vrijeme govorim) da se nu metal više ne može sagledavati kao čisti žanr, jer se učestalo miješa s hip hopom, industrialom, progressiveom, deathom i ostalim žanrovima.

Pa hajde se vi sad upustite u raspravu jesu li bendovi poput Toola, Deftonesa, S.O.A.D-a, Static-X ili Disturbeda dovoljno povezivi s Limp Bizkitom ili Linkin Parkom da ih uguramo pod jedan žanr ili nisu. Ipak, pjesme poput Got the Life (Korn), Loco (Coal Chamber) I’m With Stupid (Static-X) ili Sugar (S.O.A.D) na MTV-u se vrte zajedno (da, nekad je tamo sviralo nešto drugo osim Despacita i Ed Sheerana) i stvaraju jedan poseban kult MTV metala, nešto što nikad nije bilo prihvaćeno od stare heavy i thrash metal publike. Dapače, jednom sam se prilikom kao klinac jedva izvukao od šamara Manowarovih fanova, uvrijeđenih mojim miksom prišivaka na teksas jakni.

Ulaskom u novo tisućljeće MTV, kao i metal na njemu, dosegnuo je svoj vrhunac. Iako je te 2000. Zack de la Rocha, jedan od pionira rapa u metalu napustio Rage Against the Machine, tu ogromnu rupu na sceni neprimjetnom je učinilo nekoliko zaista vanserijskih albuma iz žanra. Krenuti ću s petorkom iz Kalifornije, Deftonesima, i kultnim albumom White Pony na kojima se nalaze vječni hitovi poput Change(In the House of Flies), Digital Bath ili Passenger. Iste godine Disturbed izbacuje Sickness (Down with the Sickness, Voices, Stupify), a Godsmack s albumom Awake ( Awake, Sick of Life, Greed…) na servis šalje sve stare CRT televizore sretnika koji su imali MTV.

Limp Bizkit izdaje svoj najjači album Chocolate Starfish and the Hot Dog Flavored Water na kojem se nalaze najveći hitovi benda poput My Generation, Rollin, My Way, Boiler… Ipak, uz White Pony bih posebno izdvojio Mudvayne koji se prvijencem L.D.50 i hitovima poput Dig i Death Blooms probijaju među sam vrh scene. Kad sam već kod novih a uspješnih imena na sceni, ovaj odjeljak svakako moram zaključiti s Linkin Parkom čiji se hitovi s albuma Hybrid Theory poput One Step Closer, Crawling i naravno In the End i danas nalaze na listama svih alternativnijih birtija u vašem gradu.

Točka usijanja bila je 2001. godina. Kada bih morao izabrati koja su dva albuma najviše utjecala na moj glazbeni ukus (ili po mnogima neukus), bez imalo razmišljanja bih ispucao Toxicity (System of a Down) i Lateralus (Tool), oba iz 2001. Krenimo s Toolom, ipak je Lateralus izašao prvi, a i oni, kao stariji imaju prednost. Zasigurno će se naći netko tko će se uhvatiti za glavu što se među do sada spomenutim bendovima nalazi ovo progresivno, tehnički savršeno glazbeno čudo iz Los Angelesa. Ipak, na Lateralusu se više nego igdje, pogotovo kod Maynarda, osjeti utjecaj alternative s kraja devedesetih. Tool se pjesmama poput Schisma ili Lateralusa smjestio na vrh hranidbenog lanca, zbog tehnički savršene svirke poštovali su ih fanovi svih metal žanrova, a zbog prihvaćanja nu elemenata i suradnje sa Serjom ili Deftonesima, voljela ih je i MTV generacija.

Dakle, nisu imali prirodnih neprijatelja. Drugi spomenuti album, Toxicity, postao je svojevrsni simbol ovog glazbenog razdoblja. Politički orijentirani bradati Armenci itekako su uzdrmali javnost hitom Chop Suey, ne samo catchy refrenom, nego i tajmingom u kojem on izlazi. Naime, stihovi “I don’t think you trust in my self-righteous suicide, I cry when angels deserve to die” osvajaju prva mjesta top ljestvica paralelno s napadom Al-Qaede na SAD 11. rujna. Uzevši u obzir to, kao i da im je glavna tema od prve demo snimke kritiziranje američke politike te priznavanje turskog genocida nad Armencima, radio postajama je savjetovano kako ovaj singl nije poželjan na listama. Ipak, osim spomenutog singla, pjesme poput Aerials, Toxicity ili A.T.W.A zauzimaju sam vrh hitova iz ovog razdoblja.

Među njih se još mogu ugurati hitovi sa Slipknotove Iowe poput Left Behind ili Heretic Anthem, Drowning Poolov album Sinner predvođen megahitom Bodies, Dopeov Life s genijalnom Die Motherfucker Die, P.O.D-jev Satelite s Alive i Youth of the Nation, Ill Nino s Revolution Revolución i brojni drugi. Zapravo, na kakvom je vrhuncu bio MTV metal, najbolje pokazuje primjer Machine Heada, koji nakon što su se na prijašnjim albumima popeli na sam vrh Groove/Thrash metal scene, izbacuju nu metal album Supercharger. Naravno, stari su fanovi bili nezadovoljni i šokirani rap dionicama Robb Flyna, kao i spiky frizurom i plavim pramenovima, ali nikad me nitko nije uspio uvjeriti da pjesme poput Crashing Around You ili Deafening Silence nisu dostojne veličine Machine Heada. Baš suprotno, fanove je zaboljela ona istina (slično kao i kod Toola) da usvajanje nu metal elemenata ne određuje kvalitetu benda, da novi ultra popularni žanr nije manje vrijedan od ostalih žanrova metala.

2002. godina imala je težak zadatak, ne zato što je manjkalo kvalitetnih bendova i albuma, nego baš suprotno, bilo ih je previše i svatko je htio u svoj zvuk ubaciti nešto novo, svi su htjeli biti ti koji će napraviti razliku u moru MTV bendova. Uslijed toga, dolazi i do prvih nesuglasica među bendovima. Korn nakon 3 godine pauze i tenzija između članova, “preko one stvari” izbacuje Untouchables predvođen hitovima Here to Stay i srceparajućom laganicom Alone I Break. Mudvayne izbacuje The End of All Things to Come, a na videospotovima Not Falling i World So Cold vidimo članove bez šminke, nakon brojnih optužbi za kopiranje Slipknota.

S druge strane, na Slipknot bijesni Mushroomhead jer smatraju da je Slipknot kopija njih. Nabrajati na koga se sve naljutio Fred Durst, i tko se sve naljutio na njega bilo bi besmisleno. Coal Chamber je čini se prvi ispucao sve adute te izbacuje Dark Days, po mom mišljenju album koji je početna točka laganog pada zainteresiranosti za rap u metalu. Ne kažem da je označio pad zainteresiranosti za bendove iz istog razdoblja, dapače, slijedeća godina po kvaliteti albuma ne zaostaje za 2000. i 2001., no sva najveća imena s početka tisućljeća polako stilom odmiču od svojih početaka. Mom mišljenju svakako prkosi Meteora, mega uspješnica Linkin Parka predvođena hitovima poput Somewhere i Belong ili Faint. Deftones i Godsmack se albumima Minerva i Faceless gotovo u potpunosti rješavaju elemenata nu metala, Static-X se Shadow Zoneom gotovo u potpunosti okreće industrialu.

Posljednje albume prije drastične promjene stila izbacuju i Korn i S.O.A.D. Take Look in the Mirror, šesti studijski album Korna, iako je prepun hitova poput Right Now, Breake Some Off, Counting on Me, Did My Time ili Y’All want a Single, sami članovi benda nazivaju svojim najgorim djelom, te se nakon njegove objave Korn polako odmiče od žanra koji je i stvorio. Nekoliko mjeseci ranije, ukradene su nedovršene pjesme za koje S.O.A.D nije našao mjesta na prva 2 albuma. Iako je zbog njihove objave na internetu Steal This Album smiksan na brzinu, album je stilom najraznovrsniji pa objedinjuje standardni bijes prema američkom društvu (Mr.Jack, A.D.D, Boom), balade (Ego Brain, Roulette) i naravno one neopisive systemovske “dafuq have i just listened” pjesme poput (Chic ‘N’ Stu).

Nekoliko mjeseci kasnije Slipknot izbacuje Vol. 3: (The Subliminal Verses) na kojemu se nalaze velike uspješnice poput Duality, Before I Forget i Nameless. Ipak, po mom skromnom mišljenju, sve dosadašnje Slipknotove singlove zasjenio je Vermilion, masterpiece u 2 dijela, prvi popraćen psihotičnim Corey Taylorom i žestokim gitarama te drugi popraćen akustičnim gitarama, violončelom i Taylorovim umirujućim baritonom.

Nažalost, to bi bilo to. Manje kvalitetni bendovi su sve što su imali dali u zlatnom razdoblju od 1998. do 2003, a oni kvalitetniji su se prilagodili novom vremenu, eksperimentirali s novim žanrovima te sviraju i danas. U tom spomenutom eksperimentiranju svakako prednjači Korn koji se nakon 2005. i još donekle uspješnog See You on the Other Side bacio sve do, za nekad vođe novog pokreta, otužnih drum and bass voda. Ipak, posljednji album The Serenity of Suffering singlovima poput Rotting in Vain itekako daje nadu da duh devedesetih još uvijek nije zauvijek nestao. Nije daleko ni Linkin Park koji se ipak zaustavio na nekoj elektro-pop granici i suradnji s Jay-Z-jem. Iako, budimo iskreni, svima nam je preko usana prešla i pokoja novija “popasta” stvarčica poput Battle Symphony ili Castle of Glass.

Nažalost, više nikada neće preći preko usana Chestera Benningtona koji si je prije nekoliko mjeseci oduzeo život. Tool nam je poslije Lateralusa pružio 10000 Days, koji je ipak čisti progressive album. System of a Down je izbacio dupli album, Hypnotize/Mezmerize te je s oba postigao ogroman uspjeh, iako su pjesme poput Hypnotize, Lonely Day, B.Y.O.B ili Question žanrovski daleko od prethodnih uradaka. Povukli su se na vrhuncu, te su se okrenuli solo projektima, uz poneku turneju od 2011. do danas. Coal Chamber je nakon već ranije popljuvanog Dark Daysa ekspresno nestao na više od deset godina, da bi 2015. izbacili čak i solidan album Rivals predvođen singlom I O.U. Nothing.

Ipak, okupljanje je bilo kratkog vijeka, ubrzo nakon izlaska albuma, bend se ponovno razišao, ovaj put zauvijek. Disturbed i Godsmack i dalje praše, držeći se bliže hard rock/heavy soundu, no možda zbog nostalgije, na trenutke me vrate u rane dvijetisućite. Oba benda nastavila su kvalitetno i preslušavanje bilo kojeg novijeg albuma neće biti pogreška, no moja preporuka svakako je Godsmackov The Oracle iz 2010.s pjesmama Cryin’ Like a Bitch i Forever Shamed te Disturbedov Imortalized iz 2015., kojeg je proslavila nerealno dobra obrada Simon&Garfunkelovog hita Sound of Silence. Mudvayne je prije konačnog raspada izbacio još 3 albuma, sva 3 katastrofalno prihvaćena.

Osobno mislim da, iako nikad nisu dosegli razinu s L.D. 50, u kasnijim radovima su stvari poput Happy? i Forget to Remember upotpunile sasvim solidne albume. Doduše, kad bi im Ryan Martinie svirao bas, vjerojatno bi i Huljić&Madre Badessa zvučali “sasvim solidno”. Slipknot i Deftonese pogodila je slična tragedija. 2008. nakon izlaska All Hope is Gone i ogromnih uspjeha singlova poput Psychosocial, Dead Memories ili Snuff, bend uzima pauzu s koje se nikad nije vratio Paul Grey, pronađen mrtav u hotelskoj sobi 2010. Poslijednji album Slipknota .5: The Gray Chapter posvećen je upravo njemu. Bez basista tragično su ostali i Deftonesi. Nakon prometne nesreće Chi Cheng pao je u dugogodišnju komu, a preminuo je 2013. Ipak, i Deftonesi su zadnjih godina izbacili dobre uratke, dovoljno dobre da s njima završim i za kraj vam preporučim slušanje albuma Koi No Yokan i Gore.

Ponoviti ću još jednom da nu metal ne možemo smatrati čistim žanrom. Većina nas odraslih uz MTV, gore navedene bendove strpat će pod “alternativu devedesetih”. Ipak, kako god ih nazivali, koje god im etikete lijepili i koliko god ih ne voljeli, jedno se ne može poreći : Ovo je metal žanr koji se posljednji borio s potpunim preuzimanjem ljestvica od strane pop glazbenika. Za kraj, zato što sam opet odužio kolumnu, kao poklon vam dajem ovaj pomno odabran miks od 50 pjesama koje će vas pomladiti 15-20 godina, od kojih će vam se odjeća proširiti, od kojih će vam narasti kozje bradice i od kojih će vam se kape zarotirati za 360. P.S. Živio Rick Rubin !