Kraj šezdesetih i prve godine sedamdesetih obilježile su brojne novosti u rock glazbi. Pritom ne mislim samo na pojavu brojnih novih žanrova i ekspanziju rocka, nego i na rušenje svih preostalih tabua.

U pedesetima je rock ‘n’ roll predstavljao nešto raskalašeniji oblik zabave mladih, kroz šezdesete evoluira u provokativnost, kako seksualnu tako i moralnu, a sedamdesete… Poslije pojave Jaggera i Stonesa malo tko je vjerovao da na području seksualnosti išta više može šokirati. Međutim, aluzije na seks u glazbi su sve do pojave Davida Bowiea bile isključivo heteroseksualne.

Glazbenik koji će srušiti sve preostale tabue na glazbenoj sceni, rođen je 8. siječnja 1947. u Londonu kao David Robert Jones, kasnije poznatiji kao David Bowie. Kao petnaestogodišnjaka, Davida je zbog djevojke u lice udario prijatelj George Underwood. Budući da je nosio prsten, posljedice udarca bile su veće nego što je George očekivao. Zbog toga je Bowie 8 mjeseci izostao s nastave, prošao je bezbroj operacija kako bi normalno mogao zatvarati lijevo oko, no liječnici mu ipak nisu mogli u potpunosti pomoći. Iako je svađa oko djevojke rezultirala Davidovim trajnim oštećenjem dubinskog opažanja i teškim raspoznavanjem boja, s Georgeom je ipak ostao dobar prijatelj. Štoviše, George Underwood će kasnije čak i ilustrirati neke Davidove albume.

Za ime kakvo će u narednim desetljećima postati, prije svega moramo biti zahvalni njegovoj obitelji, ocu Stentonu, majci Margaret i polubratu Terryju. Budući da mu je otac posjedovao brojne LP ploče, vrlo brzo se upoznao s izvođačima poput Chuck Berryja, Fats Domina ili little Richarda. Polubrat ga upoznao s jazz glazbenicima poput Charles Mingusa i Johna Coltranea, a za Božić 1959. majka mu je poklonila plastični saksofon.

Već 1962. godine, kao šesnaestogodišnjak, Bowie osniva svoj prvi sastav pod imenom The Konrads. Tijekom šezdesetih svirao je u blues sastavima kao što su The Manish Boys, The Lower Third ili The Rio Squad, ali najvažniji sastav Davidovog ranog stvaralaštva svakako su The King Bees s kojima 1964. izdaje prvi singl Liza Jane. U tim ranim šezdesetima, još uvijek je nastupao pod pravim imenom, pa su ga često znali zamijeniti s Davy Jonesom iz grupe The Monkees. Iz tog razloga uzima umjetničko ime David Bowie, po američkom ratnom junaku Jimu Bowieu, poznatom po Bowie nožu.

Svoj prvi album, jednostavno nazvan David Bowie, izdaje 1967 za glazbenu kuću Decca Records. Od samog početka je žanrovski bio vrlo širok, te bi ga se moglo opisati kao mješavinu popa i psihodelije. Sljedeći album Man Of Words, Man Of Music tada nije privukao veliku pažnju, ali kasnije je postao važan zbog razvitka Davidovog stila i imidža. Također, na njemu se nalazila i originalna verzija pjesme Space Oddity koja će kasnije postići veliki uspjeh.

Otprilike u isto vrijeme, počinje živjeti s Marry Finnigan, a za stanarinu je zarađuje svirajući po pubovima. Zajednička glazbena suradnja s Marcom Bolanom , Mickom Ronsonom, Johnom Cambridgeom te Johnom Viscontijem koji nastupaju pod imenom Hype bili su temelji stalnoga pratećeg sastava, u koji je kasnije došao bubnjar Michael “Woody” Woodmansey. U toj postavi 1970. Bowie mijenja prijašnji zvuk, te akustičnu gitaru zamjenjuje električnom i izbacuje legendarni album The Man Who Sold the World. Vjerovali ili ne, čak ni on tada nije zabilježio veći uspjeh. Kada se isto dogodilo i s albumom Hunky Dory iz 1971., Bowie radi jedan od ključnih poteza u povijesti rocka. Tada, još uvijek skandalozno, najavljuje svoju biseksualnost te boji kosu u crveno. Bio je to uvod za album The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars. Na albumu se nalazilo nekoliko skladbi koje su bile povezane pričom, a ostale su bile pod dojmom sage o rock zvijezdi. Na Ziggyju se vidi srastanje svih dotadašnjih Bowievih fascinacija; psihodelije šezdesetih, raskošnih melodija, kabaretskih aranžmana, pop produkcije, riffova na gitari i puhačkih izvedbi.

Zasigurno najveći klasik s ovog albuma je Ziggy Stardust, no svakako treba istaknuti i pjesme kao što su Moonage Daydream, Hang on to Yourself i Suffragette City. Nakon što se pozabavio karijerama drugih glazbenika, primjerice Lou Reedom kojemu je producirao album Transformer ili Iggy Popom kojemu je producirao Raw Power, Bowie izbacuje Aladin Sane s kojim se prvi put penje na broj 1 britanske top liste. Nakon Aladin Sanea izbacuje Pin Ups koji sadrži obrade poznatih sastava poput The Whoa, The Kinksa, Pink Floyda, Bruce Springstena itd. Nakon što je album dospio na 3 mjesto na britanskoj ljestvici, pjesma Sorow na 1 mjesto, a sam Bowie je ostvario do tada rekordnu prodaju dolazi do razlaza sa sastavom Spiders From Mars te prestanak svih koncertnih aktivnosti. Bowie je, inspiriran George Orwellom, planirao napisati mjuzikl 1984. Budući da nije dobio suglasnost od vlasnika autorskih prava, dio napisanih skladbi 1974. objavljuje na albumu Diamond Dogs. Na američkoj turneji koja je uslijedila, Bowie je koristio mnoštvo skupih specijalnih efekata koje je pratila genijalna scenska koreografija. Time je postavio neke nove i visoke standarde ne samo sebi, nego i svim budućim rock zvijezdama. Iz ovog razdoblja, svakako je najveći hit bila pjesma Rebell, Rebbell.

Kad je već proveo 6. mjeseci putujući Sjevernom Amerikom, da bi opravdao ulogu glazbenog kameleona, nanovo mijenja stil te izbacuje Young Americans kao izravnu posvetu Philadelphia soulu. Album je vrlo dobro primljen, pjesma Fame (koju potpisuju John Lennon i Carlos Alomar) zauzima 1. mjesto američke top liste, a ohrabren time Bowie seli u Los Angeles i snima film The Man Who Fell to Earth za koji odmah dobiva nagradu Saturn za najboljeg glumca. Sljedeći album Station to Station je projekt tranzicije na novi, “berlinski” hladni elektro zvuk. Također, “galeriji” svojih alter ega dodaje još jedan, onaj Tin White Dukea.

Nakon što ga britanski novinari počinju prozivati zbog nespretnog nacističkog pozdrava seli u Berlin. Tamo se uspješno odvikava od narkotika, bolje upoznaje s elektroničkom glazbom, a počinje se baviti i slikarstvom. U tom okruženju prvo izlazi album Low, a zatim i nova stilska bomba Heroes, album koji je obilježio ne samo rock glazbu sedamdesetih, nego je utjecao i na cijelo naredno desetljeće predvođeno elektroničkom glazbom i post punkom. Ne mogu preći na sljedeću rečenicu, prije nego li vam, ukoliko ovo čita netko tko još nije čuo istoimenu pjesmu Heroes, preporučim tu priču o dvoje zaljubljenih razdvojenih berlinskim zidom. Berlinska faza završava Lodgerom kojeg karakterizira ponešto drugačiji (pop) zvuk.

Ipak, i nakon povratka u Englesku, Bowie zadržava elemente “berlinske faze” pa na albumu Scary Monsters(and Super Creeps) i dalje slušamo sintetičke zvukove sintizajzera. Nema više potrebe spominjati da je i ovdje oduševio slušatelje, a pjesmom Ashes to Ashes opet osvaja prva mjesta britanske ljestvice. Također, ovdje sam vam dužan spomenuti da je paralelno sa snimanjem albuma, Bowie nastupao na Broadwayju u remek djelu Bernarda Pomerancea The Elephant Man. Štoviše, u kazalištu i na filmu zadržao se gotovo pune 3 godine, a u studio je ušao samo kako bi sa Queenom i Freddie Mercuryjem snimio klasik Under Pressure, s kojim opet (obećajem, ovo više neću navoditi jer nema smisla) osvaja prvo mjesto britanske top liste.

Tada se razilazi sa izdavačkom kućom RCA te potpisuje za EMI i objavljuje svoj najkomercijalniji album Let’s Dance na kojemu se u nekoliko pjesama na gitari pojavljuje američki virtuoz Stevie Ray Vaughan. S naslovnom pjesmom na britanskim i američkim glazbenim ljestvicama opet zauzima prv… šalim se, znate sve. Naredne  godine obilježio je Tonight, album na kojemu je surađivao s Tinom Turner I Iggy Popom, surađivao je i s Mick Jaggerom na obradi Dancing in the Street, a 1985. je jedna od najvećih zvijezda kultnog megakoncerta Live Aid na Wembley stadionu. Dvije godine kasnije objavljuje rockerski solo album Never Let Me Down. Možda se upravo zbog tog zvuka zaželio ranih sedamdesetih te okuplja hard rock grupu Tin Machine. Za istoimeni album iz 1989. možemo reći da je žešća verzija Never Let Me Down, a isto vrijedi i za preostale uratke s grupom, Tin Machine II te live album Tin Machine Live: Oh Vey, Baby. Kao da mi nije dovoljno tužno što sam došao do kraja podcijenjene ere s Tin Machineom, u istoj rečenici moram spomenuti i smrt Freddiea Mercuryja. 1992. godine, na Uskršnjem koncertu u spomen preminulog Freddija, David Bowie je u legendarnom nastupu izveo Heroes te Under Pressure s Annie Lenox.

1993. uslijedila su dva solo albuma, Black Tie White Noise i The Buddha of Suburbia, oba puna elemenata soula, jazza, žestokih gitarskih riffova, a ponegdje čak i hip hopa. Ipak, iako je opet spojio nespojivo, kako bi uhvatio korak s novim glazbenim strujama 1995. je izbacio Outside. Poneki zločesti glazbeni kritičari reći će kako je tim albumom Bowie od nekadašnjeg trendmakera postao samo sljedbenik svega što je moderno. Zašto? Zato što je, zadržavajući ljubav prema elektronici, prisvojio i sinomim za glazbu devedesetih – grunge. Prkoseći kritikama, na turneju poziva žestoke Nine Inch Nails i snima hard rock/bas ‘n’ drum album Earthling. Uz to, 1997. godine za pedeseti rođendan održava koncert na kojem nije nastupio samo s legendama poput Lou Reeda,The Curea ili Sonic Youtha, nego je pozvao nove sastave devedesetih poput Placeba.

U novo tisućljeće ušao je s albumima Heathen 2002. te Realityjem iz 2003. Oba albuma zvukom su podsjetila na neke Davidove ranije radove s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Tokom turneje 2004. godine bilježio je nevjerojatnu posjećenost, no nažalost turneja je izenada prekinuta na Hurricane festivalu u Njemačkoj kada je Bowie doživio srčani udar. Oporavljao se više od godine, a vratio se krajem 2005. nastupom na Fashion Rocksu s kanadskom grupom Arcade Fire. Narednih je godina pauzirao, kupio razne nagrade od kojih je svakako najvrjedniji Grammy za životno djelo, objavljivao kompilacije ( posebno je zanimljiva ona iz 2008. za koju je sam sastavio svoje najdraže pjesme među kojima gotovo da i nije bilo hitova), a za sam kraj karijere i života ostavio nam je The Next Day 2013. te Blackstar, koji je, ironično ili zastrašujuće, izašao ni 48 sati prije Davidove smrti 10. siječnja 2016.

Iako je David više od godinu i pol bio svjestan da mu nema pomoći, i kako će ga rak jetre nadjačati, za to nije znao nitko osim njegovih najbližih, David je do kraja htio kontrolirati svoj život i sliku sebe u javnosti. Kada smo već kod ironičnog i zastrašujućeg, moram vam reći kako sam tog siječanjskog jutra prije 2 godine otvorio oči, opsovao ponedjeljak, upalio laptop a Media Player je s liste od 400 plus pjesama pustio baš Bowiev hit Starman. U tom trenutku me pogodila vijest “Noćas nas je napustio David Bowie.” Za sam kraj sam se dužan ispričati što sam u ovaj članak uspio ugurati samo jedan aspekt Bowieve genijalnosti, onaj glazbeni. Nisam lijen, ali žao mi je Davidove filmove, slike i utjecaj na kulturu i ljudska prava ugurati u jedan članak. I oni zaslužuju samostalne i opširne tekstove, kakve će, obećajem, i dobiti. Do tada, da vas oraspoložim, ostavljam vas uz Davidov pogled na život i smrt.

“I dalje se puno ljudi loži na besmrtnost… Čemu zapravo težimo? U svemu je previše ega. Tko želi vući svoje staro, poluraspalo tijelo do devedesete? Samo da udovolje egu. Ja ne, sigurno.”