Prošlo je punih osam godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je noć s 10. na 11. kolovoza 2009. godine, drugi zagrebački koncert U2 u sklopu tadašnje svjetske turneje „360“ na stadionu Maksimir završio je prije petnaestak minuta, a ja sam, izlazeći sa stadiona zajedno s desecima tisuća ljudi, razmišljao: „OK, ova velika životna želja mi je ispunjena. Konačno sam čuo uživo jedan od svojih najdražih bendova. Istina, nisam ih čuo i vidio u njihovoj najboljoj formi i na vrhuncu, ali, ruku na srce, prošle su mnoge godine, a ja sam sigurno kritičniji nego prije… No, sada barem mogu staviti ‘kvačicu’ iza ovoga zadatka na ‘To Do List’ i mirno krenuti dalje“.

Dakle, jasno je kako tada nisam bio pretjerano zadovoljan. Jako sam želio da koncert bude sjajan, ne zbog nemalog novca koji sam dao za kartu, nego zbog – njih. Bili su mi, slobodno to mogu reći, jedna od prvih glazbenih ljubavi u onoj nevinoj predtinejdžerskoj dobi, i baš sam navijao za njih. A koncert je imao atraktivno „pakiranje“, ali zapravo je bio samo dobar. Ili, u najboljem slučaju, vrlo dobar. Možda nije niti mogao biti bolji kad su U2 bili na turneji na kojoj su promovirali bljedunjavi album No Line On Horizon, ali – svejedno…  U godinama koje slijede kod mene su se pojavile mnoge druge obveze i interesi, dublinska četvorka u međuvremenu je (2014.) realizirala još jedan ne baš dojmljiv studijski album Songs of Innocence i, priznajem, nisam se pretjerano bavio mišlju da odem na još jedan njihov živi nastup. Međutim, onaj osjećaj neispunjenosti iz tople kolovoške noći 2009. probudio mi se kada sam početkom ove godine pročitao vijest da U2 kreću na svjetsku turneju kojom će obilježiti 30. obljetnicu albuma The Joshua Tree. „Hej – ‘The Joshua Tree’?! Kultni, vjerojatno i najbolji album zbog kojeg sam se praktički i zaljubio u njih?! Pa to ne može i ne smije biti loše! To moram čuti i vidjeti“, vrtjelo mi se po glavi dok sam grozničavo tražio datume i gradove koncerata po Europi.

Nije ih bilo puno, a najbliže Hrvatskoj dolazili su na kultni stadion Olimpico u Rimu. „Vječni grad“ bio je i najbolji adut kojim sam mogao nagovoriti ženu da ide sa mnom. Malo sam, istina, izgubio nadu nakon što su ulaznice za (tada jedini) rimski koncert 15. srpnja „planule“ u rekordnom roku, ali potom se sve okrenulo. Zakazan je i drugi koncert večer kasnije (16. srpnja) na istoj lokaciji, agencija Art Travel ponudila je zbilja povoljan vikend aranžman koji je uključivao osigurane ulaznice za koncert, prijevoz autobusom, smještaj i obrok u hotelu te razgled grada s vodičem (kao stvoreno za nagovaranje Ivone na putovanje!) i – kocka je pala. Aranžman je rezerviran, cijena plaćena u nekoliko rata i sve je bilo spremno za moj drugi susret s irskom četvorkom. I bolje im je da sada budu bolji nego 2009.

Na ovom mjestu preskočit ću podugačku noćnu vožnju u, srećom, udobnom (iako punom) autobusu i s dobrom ekipom fanova U2, lijepo iznenađenje u vidu odličnog smještaja u hotelu s vanjskim bazenom te obilazak jedinstvenih rimskih i vatikanskih znamenitosti.  Odvrtimo film na ono bitno za ovu priču.

…Velika je vrućina u Rimu već treći dan, na stadionu koji je vidio mnoge veličanstvene nogometne pobjede i koncerte vlada poprilična gužva (ali ne, kažu upućeni, kao prve večeri), a mi ulazimo prilično umorni od rimskog vikenda i, osobito, tiskanja u prepunom javnom prijevozu do Olimpica. Organizacija koncerta – posebno oko stadiona i na ulazima – najblaže rečeno, nije na visini. Ipak, sve ću izdržati jer sada sam konačno tu. U glavi je samo jedna misao: „Oni koji su sinoć bili kažu da je U2 ‘razvalio’. Hoće li se to ponoviti i večeras?“. Naime, kao pravi nestrpljivi štreber, koji „treperi“ od novog susreta s prvom ljubavi nakon tolikih godina, provjerio sam sve važne informacije. Kada počinju, koliko otprilike sviraju, lamentira li Bono opet previše o politici i miru u svijetu… Čak sam, što mi inače nije običaj, „škicnuo“ u set listu s prethodnih koncerata. Dobro je složena, sviđa mi se. Naravno, izmijenio bih ja tu ponešto, ali ako bude i približno takva, moglo bi zbilja biti jako dobro.

Noel Gallagher’s High Flying Birds

 

Krenulo je obećavajuće. Odličan jednosatni uvod kao predgrupa napravili su Noel Gallagher’s High Flying Birds, osobito kada su svirali legendarne hitove Oasis koje je s njima pjevao cijeli stadion. Još 45 minuta dobre glazbe s razglasa, uzbuđenje raste, a onda su se iz zvučnika začuli taktovi The Whole of the Moon skupine The Waterboys i – masa se počinje gibati. Jer to je pjesma uz koju U2 na ovoj turneji izlazi na scenu! Mi smo na terenu, na stajanju, udaljeni tek dvadesetak metara od male pozornice koja „ulazi“ duboko u publiku i na kojoj se, nakon gašenja svjetla i uz zaglušujuće vrištanje okupljenih, prvi pojavljuje bubnjar Larry. Počinje legendarni „rafalirajući“ uvod iz kultne Sunday Bloody Sunday, pridružuje mu se prodorna i prepoznatljiva gitara The Edgea, a potom izlaze i basist Adam i, naravno, Bono. Odmah u glavu, bez nepotrebnog uvoda, momci iz Dublina su nas energijom „usisali“ u koncert i nisu nas ispustili puna dva sata.

U gotovo klupskom „štimungu“, bez ikakvih pratećih video i audioefekata, uslijedila su još tri hita na maloj pozornici – New Year’s Day, A Sort of Homecoming  i Pride (In The Name of Love) – a onda su prešli na onu veliku. Tada se pali zasljepljujuća golema crvena pozadina iza svijetleće poznate siluete Joshua Tree, koja sa scene, poput pravog drveta, izbija u zvjezdano nebo. „U igru“ ulaze i zbilja spektakularne ultra HD projekcije njihova starog suradnika Antona Corbijna na 61 metara dugačkom i 20 metara visokom LED ekranu koji se proteže cijelom dužinom pozornice. Do kraja koncerta kombiniraju se svjetlosni efekti i ranije snimljene sekvence s prikazivanjem članova benda pomoću više kamera i iz različitih kutova na velikom videozidu, ali na poseban, faktički filmski način. U2, koji je oduvijek puno polagao na vizualni ugođaj, ovaj put, čini se, podignuo ga je na još višu razinu.

Usporedno, nastavlja se „bombardiranje“ hitovima jer irska četvorka svira cijeli „The Joshua Tree“, točno po redoslijedu pjesama s albuma, a prve tri su, ni manje ni više, nego – Where the Streets Have No Name, I Still Haven’t Found What I’m Looking For i With or Without You. Prvi trenutak kada mi se naježila koža te večeri na Olimpicu bio je kada je zrak proparao glasoviti gitarski uvod iz Where The Streets Have No Name, uz čije se glasno prštanje, netom prije nego što je Bono zgrabio mikrofon, na ekranu iza članova benda, snimljeno u crno-bijeloj tehnici, počela u ritmu „odmotavati“ široka cesta negdje u pustom prostranstvu unutarnje Amerike. I službeno, nakon „zagrijavanja“, kreće glazbeno putovanje na kojem će mi se koža naježiti još u nekoliko navrata.

Niti kada su prešli na manje poznate pjesme dinamika koncerta ne pada. Održavaju ju sva četvorica moćnom i žestokom svirkom (Bono i još uvijek sjajnim glasom), međusobnom nedvojbenom „kemijom“ te duhovitim podbadanjima i upadicama (Bono: „Edge, zašto tijekom tolikih godina nikada do sada nismo izveli Red Hill Mining Town?“, Edge: „Jer je trebalo 30 godina da naučimo svirati tu pjesmu uživo“ ) . Ugodno iznenađenje tog, središnjeg dijela koncerta bili su frenetična Exit (i drugo ježenje kože u nizu) i već spomenuta Red Hill Mining Town. Potonju su izveli uz matricu uniformirane puhačke sekcije (u krupnom planu vidimo ju i na videozidu), a inicijalnu ideju za puhače im je navodno još prije trideset godina, upravo za tu pjesmu, izložio niti manje ni više nego veliki Keith Richards. Svaka čast, Keith. Nakon posljednje pjesme s antologijskog albuma, Mothers of the Dissapeared, kvartet se, uz pozdrav i zahvalu, pokupio s pozornice.

Naravno, to je bio samo igrokaz da ih se glasno pozove na bis, a uslijedilo je još čak sedam pjesama. Budući da U2 ipak ne može bez referiranja na aktualna politička i društvena događanja, bis otvaraju s Miss Sarajevo uz prikazivanje ratnih snimki iz Sirije, izbjegličkih kampova i potresne životne priče 15-godišnje Sirijke. Bono u nekoliko navrata – sasvim je solidno naučio talijanski jezik, mora mu se priznati – upućuje poruke ljubavi i mira koje ovaj put, vjerojatno zbog aktualne loše i iznimno zabrinjavajuće situacije u svijetu, zvuče manje patetično nego inače. Dapače, djeluju čak i potrebno. Paralelno, redaju se opet sami „teškaši“. Prvo tri moćne i brze novije stvari (Beautiful Day, Elevation i Vertigo), koje predstavljaju pravi vrhunac koncerta s „eksplozijom“ energije, na kakvoj bi im pozavidjeli i mnogo mlađi i, u globalu, žešći bendovi. Ujedno i – kako je dobro primijetio naš novi riječki prijatelj Krešo – predstavljaju „link“ s mlađim generacijama, što se vidjelo i po reakcijama dobrog dijela publike. Zatim su uslijedile zavodljiva Mysterious Ways (s neizbježnim izvlačenjem jedne zbunjene djevojke iz publike na scenu koju je Bono snimao priručnom kamerom) te prekrasna Ultraviolet (Light My Way) s posvetom ženskom rodu i mnogim velikim ženama kroz povijest. Za samo veliko finale – i posljednje ježenje dlačica na koži u nezaboravnoj večeri – ostavljena je vječna i neponovljiva One. Večer prije prvi rimski koncert završili su s novom, još neobjavljenom pjesmom The Little Things That Give You Away. Nisam bio tamo, no znajući snagu One i doživjevši zborno pjevanje svih okupljenih, slobodno ću zaključiti da je ovo bio bolji završetak.  Nakon toga Bono, The Edge, Adam i Larry su se zagrlili, naklonili, mahnuli i uz zaslužene ovacije nestali u rimskoj noći.

Spoznaja da im pjesme novijeg datuma ne prolaze niti približno kao stari „zimzeleni“ hitovi vjerojatno nije pretjerano ugodna članovima benda, ali na ovoj turneji su to očito prihvatili kao notornu činjenicu, a posložilo se još nekoliko važnih sastojaka. Pametna odluka da ne sviraju pjesme iz posljednjih desetak godina karijere („najmlađa“ je bila Vertigo iz 2004.) te „povratak korijenima“ – bas, bubanj, gitara i vokali plus, ponegdje, klavir, puhači i usna harmonika, bez nepotrebnih aditiva – uz nužno stišavanje pretencioznosti, demonstraciju još uvijek zavidne moći i vizualne efekte koji su nadograđivali glazbu, a ne egzistirali kao svrha samima sebi; bile su dobitna kombinacija. E, to je taj koncert koji sam želio cijeli život, a ne onaj iz 2009. Ovo je bio pravi, emotivan susret sa starim rock prijateljima i jednim od najvećih svjetskih rock bendova koji je pokazao da je još uvijek u moćnoj formi i da se neće tako lako dati otjerati s vrha. Ponekad prvoj ljubavi zbilja treba dati drugu šansu.

***
„Miss Sarajevo“: ne samo ježenje kože, nego i suze

U glavnom tekstu u nekoliko navrata spomenuo sam ježenje kože na pojedinim pjesmama i u najdojmljivijim trenutcima koncerta, zbog kojih će mi ova noć dugo ostati u pamćenju. Ipak, nekoliko minuta koje, siguran sam, neću zaboraviti dok sam živ, dogodilo se za vrijeme izvedbe pjesme Miss Sarajevo. Lijepa melodija, potresna tematika, Bonov emotivni recitativ, unikatni tenor pokojnog velikog Luciana Pavarottija pušten preko razglasa (i to usred Italije), snimke ratnih zbivanja u Siriji, djevojka koja putem velikog ekrana moli pomoć za unesrećene… Sve bih to još nekako izgurao „samo“ uz ježenje kože i knedlu u grlu. No, kada su se mom novom prijatelju uz Sarajeva, koji je stajao tik do mene, krenule kotrljati suze niz lice – e, to me, priznajem, dotuklo. Rijetko sam kada jednu pjesmu doživio tako duboko, doslovce cijelim tijelom i dušom, ostajući potpuno razoružan i nemoćan pred njezinom snagom. Što bi se reklo – to je bio jedan od „onih trenutaka“.

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE