Kako vam sam naslov govori, nakon što se u srijedu festival službeno po 9. puta otvorio u velebnom Pulskom amfiteatru, odakle možete pročitati izvještaj, festival je otpočeo po pitanju izdanja u susjednom Štinjanu, na tvrđavi Punta Christo.

Kako sam svih pet dana Outlooka prošao i prošle godine, zamjetne su mi bile poneke razlike, a među najvažnijima – primjetio sam da više nema Main stagea, koji je na ovogodišnjem izdanju samo polazište za Boat partyje kao i prošle godine. Što je šteta, premda je taj prostor zbog svoje veličine ionako zjapio poluprazan, bilo je dosta više mjesta i manje gužve na nekim izvođačima. Kako je sad Clearing neslužbeno valjda najveća bina, već prvog dana osjetio sam čari gužvanja i moshpita, premda se nisam žalio.

Krenimo kronološki:

Naime, na posebnom Beach stageu, preko dana, u terminu od 12 pa do nekih 21h priustne zabavlja nekolicina ambijentalno odabranih izvođača. Što je velika žalost, ukoliko baš prvi dan festivala padne nekoliko imena koje želite pogledati, a okolnosti oko dolaska na Štinjan priječe vas u tome.

Tako je Abra započela s nastupom u 14h, Hiatus Kaiyote u 17h a Little Simz, na koju mi se nije isplatilo ići na pola nastupa jer trebalo se ukampirati, u 19h. Nelogično, u najmanju ruku, da se krene tako rano s izvođačima koji su savršeno prigodni i za drugi stage, Garden ili neki.

Također, dosta je sve konfuzno organizirano bilo prvog štinjanskog dana – neke velike promjene u line-upu odnosno timetableu uopće. Možda preko službene aplikacije, ali kako su svi novinari dobivali svoje posebne brošure, mapu i timetable koji uopće nije bio u skladu sa onim kako se odvilo, bilo je dosta konfuzije među ljudima, a ni facebook stranica festivala nije davala bolja objašnjenja.

Joey Badass, primjerice, bio je na rasporedu za drugi dan, iako sam naprosto na licu mjesta uskoro vrijeme za njegov nastup, pa započnimo ovogodišnju priču regularnog dijela Outlooka s njima.

Mladog njujorškog repera iz Pro.Era kolektiva, idola kćeri Baracka Obame, Malie, već sam jednom gledao, i to na prošlogodišnjem Fresh Island festivalu na Zrću, tako da mi je moment napetosti oko nekog izvođača automatski manji, premda mi je bilo drago kada je najavljen za ovogodišnji Outlook.
Dok je on mikrofonirao, pratnja za deckovima bio mu je kao i onda, DJ Statik Selektah, a imao je i svoju prateću instrumentalnu sekciju, što je zanimljivost za jednog repera a da to nisu Rootsi.

Slično Slum Villageu dan prije, Joey boom-bap na momente je imao dosadnjikav prizvuk, koliko god da je on potencijalan reper, ali u biti je sve išlo nekim svojim ceremonijalnim tokom, gdje je on tu i tamo hypeao publiku, predstavljao članove ‘benda’, i redom izvodio neke najpopularnije pjesme unutar tog jednosatnog nastupa. Za kraj je, čini mi se, ostavio nešto novo i sudeći prema onome što sam čuo – isplati se pričekati. Ili će biti da sam nešto prespavao.

Koliko je taj zadnji singl podigao publiku i napravio rupe za šutke, dovoljno govori činjenica da sam, kao ne uvijek sudionik u tom ritualu, nekog dobrano udario kao što je mene netko ugrizao, nadat ću se slučajno, za ruku.

Kada je Joey završio, tražio sam na Gardenu Micka Jenkinsa, mladog čikaškog repera koji je napravio nered svojim zadnjim EP-em, odličnim Wave(s), kojeg će uskoro naslijediti album The Healing Component, valjda čak ovog mjeseca rujna. Međutim, on uopće nit je bio na Gardenu, nit je nastupio jučer, nego je na njega red danas. Umjesto njega, tražio sam repere A-F-R-O-a i R.A. the Rugged Mana, da bi ih našao tek na drugom stageu, Stablesima.

Došavši tamo, shvatio sam da oni zapravo nastupaju zajedno jer su se konstantno izmjenjivali pod dirigiranjem istog DJ-a.

Ono što je prije nekih 20ak godina bio R.A., to je danas A-F-R-O – perspektivan mladi reper, na tragu glazbenog wunderkinda, a proslavio se objavama svojih fristajlova na društvenim mrežama pa je zadobio pažnju starijeg R.A.-a objavom vlastite verzije poznate pjesme starijeg repera pod nazivom Definition of a Rap Flow. Rekli bismo da mu je pitanje uspjeha zagarantirano, ali tako se govorilo i za Rugged Mana, koji je do prije 20+ godina važio kao jedna od najvećih nadolazećih nada hip-hopa, međutim, ono zbog čega mi je (osim osebujne brade) zanimljiv je to što je R.A. the Rugged Man na neki način, doduše puno manje utjecajna, verzija glazbenog Orsona Wellesa. Kako je veliki filmaš veći dio svog života proklinjao holivudske producente zbog neimanja kreativne kontrole nad svojim filmovima, tako je i R.A. muku mučio sa beskrupuloznim svijetom glazbenih labela, jer je više puta u toku dugogodišnje karijere unatoč postignutom dogovoru sa nekim od major labela (Jive, Priority, …) album mu je često završavao, kako bi Ameri rekli, shelved (u prijevodu, stavljen na policu i zaboravljen), pa je na vlastiti prvijenac čekao svoje nezavisne dane i godinu 2004. (Die, Rugged Man, Die) da bi drugi album čekao devet godina (2013., Legends Never Die).

Da mi je nešto naročito zanimljiv, priznajem da nije, jer sam ga uvijek markirao kao odličnog ali dosadnog repera, premda je tijekom karijere surađivao s nizom imena koje sam pratio, kao i da je blizak affiliate jedne od najljućih bjelačkih grupa, Jedi Mind Tricks, kojima je kao i Wu-Tangu sinoć odaslao poseban pozdrav. Također, kao poznavatelj vještine izniman je kontributor portalima i magazinima kao što su Vibe, Complex, The Source i drugi. Stoga, priznajem, koliko god znao o njemu teoretski kao valjda o većini nešto poznatijih repera, njegov me opus nije naročito privlačio premda sam ga poslušao i mogu posvjedočiti da je riječ o zaista kvalitetnom i dobrom MC-u, ali, dosadnom rekao bih.

Prebacio sam se zatim malo na All Trap Music binu (to joj je tematski naziv, kao što gotovo svaka za svaku večer festivala ovisno o izvođačima ima svoj naziv), ali premda je to trebalo bit na The Stablesu, bilo je u The Moatu, dakle, još jedna neregularnost na koje se ne bih volio naviknuti.

Slušalo se tako malo te trepere, nešto  Lex Lugera i Huccija kao istaknutije producente, na polju tog podžanra rapa, međutim mrak i neudobnost udaljili su me s tog mjesta nakon nekih pola sata-sat, jer ionako ću ih sutra (što je bilo danas) gledati i slušati na All Trap Music boat partyju kojeg sam naznačio da bih kao press pohodio. Sljedeća stanica bila je The Void bina, gdje sam ispratio nastupe MJ Colea i DJ Q-a, britanskih DJ-a koji su istaknuti na polju UK garagea, housea i basslinea što se žanrova tiče. Oni su izvodili neke poznanice u tim smjerovima, na oduševljeno podosta ispunjenog auditorija druge najveće, čini mi se, bine na ovom Outlooku. Kako nisam naročiti poznavatelj UK garagea, osim Skinnerovih izleta i projektića, ne bih znao napisati nešto konk(u)rentnije.

Već je bilo gotovo 4 ujutro, a uzeo sam si malo oduška slobodno prošetati ostatkom festivalskog prostora koji je doživio neke omanje preinake u dizajnu, ako dobro pamtim prošlu godinu, ali je sve više-manje slično.

To bi za kraj prvog dana bilo to, zadovoljan viđenim i poslušanim djelomično jesam, dok mi je gorak okus ostao zbog tih konfuznih situacija oko timetablea i vlastitog propusta, nenošenja neke improvizirane, ili kupljene, vrste bandane, jer prašina se na nekim binama krene toliko dizati da postane nesnošljivo koliko počne uticati na inhalatorni sustav tijela, pa je potrebno malo se odmaknuti ili barem popiti dosta vode. Koja je, pogađate, cijenovno kao i sve ostalo potpuno prilagođena strancima, ali to je barem bilo u skladu s očekivanjima i prijašnjim iskustvom.

Idemo dalje, na redu je drugi dan, Mick Jenkins, Kano, Lady Leshurr, možda malo lokalpatriotizma uz Gole žene i Kandžiju, duga je noć, tko zna gdje će noge odvesti.